Štitnjača ( štitna žlijezda ) je mala endokrina žlijezda koja je smještena na prednjoj strani vrata. Endokrina, jer izlučuje hormone koji djeluju kao glavni kontrolori intenziteta metabolizma u tijelu, te možemo opravdano reći da njena uloga utiče na funkciju svih organa u čovjekovom tijelu.
Hormoni štitne žlijezde
Hormoni štitnjače su tiroksin (T4) i trijodtironin (T3), ali ona ujedno otpušta i kalcitonin koji je odgovoran za regulaciju kalcija u tjelesnim tečnostima. Iz samog imena ovih hormona vidimo da glavnu ulogu u njihovoj sintezi ima jod. Radom štitnjače upravlja hipofiza i hipotalamus putem kompenzacijskih/regulacijskih mehanizama. Upravo jedan od bitnijih hormona koji luči hipofiza, a veže se za funkciju štitnjače je TSH. TSH je jedan od značajnih parametara u kontroli oboljenja štitnjače, jer vrlo često štitnjača se uspije adaptirati i osigurati normalnu količinu svojih hormona (T4 i T3), ali niska ili visoka vrijednost TSH ukazuje na potencijalni problem.
Mehanizam i simptomi oboljenja štitnjače (štitne žlijezde)
Mehanizam rada kompenzacije je slijedeći: hipofiza će kroz otpuštanje TSH hormona „priteći u pomoć“ štitnjači u slučaju smanjenja njenih hormona. Obrnuto također vrijedi, hipofiza smanjuje otpuštanje TSH, ukoliko su hormoni štitnjače visoki. Kroz ovu regulaciju štitnjača održava svoje razine hormona normalnim. Ukoliko zakažu ovi regulacijski mehanizmi, te nastupi smanjenje u proizvodnji hormona to stanje označavamo hipotireozom, a svako povećanje u proizvodnji hormona hipertireozom.
Simptomi i oboljenja štitnjače ( štitne žlijezde )
Simptomi oboljenja štitnjače koji karakterišu hipotireozu su debljanje, poremećaji u menstrualnom ciklusu, suhoća kože, opadanje kose, hrapavost glasa, usporen metabolizam te opstipacija.
Simptomi oboljenja štitnjače koji karakterišu hipertireozu su drhtavost, tahikardija (kadkad i aritmija), mršanje, umor, znojenje i proljevi.
To su dva uopštena patološka stanja štitnjače. Oboljenja štitnjače koja se razviju kao posljedica npr. hipertireoidizma jeste Gravesova bolest, kao jedan od težih stanja. Također je prije bila razvijena i pojava guše ili gušavosti, gdje je dolazilo do uvećanja štitnjače (hiperplazija stanica štitnjače). U krajevima gdje u tlu ima malo joda, gušavost je bila endemična sve do pojave profilaktičkog jodiranja soli.
Jedno od prevalentnih oboljenja današnjice koje karakterizira slika hipotireoidizma jeste Hashimoto tireoiditis. Hashimoto je najčešće autoimuno oboljenje štinjače. Tačan uzrok nije poznat. U faktore rizika se ubrajaju: faktori okoline, poremećaji imuniteta, poremećaji ishrane, česte upale posebno upale grla zbog same anatomske blizine i naravno genetske predispozicije.
Nutrijenti sa direktnim utjecajem na rad štitnjače
U posljednje vrijeme se faktorima ishrane posvećuje velika pažnja. Nutrijenti koji su pokazali direktan i značajan utjecaj na rad štitnjače su: jod, željezo, selen i vitamin D.
Jod
Jod je od izuzetne važnosti, jer od njega ovisi sinteza ili uopšteno produkcija hormona štitnjače. Štitnjača jod preuzima iz krvotoka, te koristi za sintezu hormona. Jod uglavnom unosimo putem ishrane, i to prvenstveno kroz sol. Dostatna količina joda za unos se obezbijedila jodiranjem kuhinjske soli. Ukoliko se unese dovoljna količina joda, štitnjača koja ima na raspolaganju jod, preuzima jod kako bi sintetizirala tačno potrebnu količinu hormona štitnjače. Kod jako izraženog nedostatka joda, kompenzacijski mehanizmi zakazuju te dolazi do razvoja hipotireoidizma sa oštećenjem mozga, mentalne retardacije i kretenizma. Neki stariji podaci ukazuju da je stopa javljanja hipotireoze kod novorođene djece oko 1/5000, dakle mnogo češća nego urođene mane za koje se predlažu screening testiranja.
Međutim kod manje izraženog nedostatka joda, štitnjača se adaptira i preko kompenzacijskih mehanizama održava normalnu razinu tireoidnih hormona. Ali, prolongirana hiperaktivnost štitnjače dovodi do uvećanja žlijede (proliferacije ćelija štitnjače) koja dovodi do autonomnog rasta. Kod osoba sa blagom ili umjerenom deficijencijom joda, takva autonomna tireoidna funkcija je čest uzrok razvoju hipertireoidizma kod odraslih osoba (dolazi do razvoja nodula-čvorova u štitnjači sa hiperprodukcijom hormona). Vremenom zbog visoke frekvence autonomne proizvodnje hormona štitnjače, dolazi do smanjenja serumskih vrijednosti TSH.
Također, bitno je naglasiti da se jod ne smije uzimati u prekomjernim količinama. Kao što su ozbiljni i teški poremećaji vezani za nedovoljan unos joda, epidemiološke studije su pokazale da je prekomjeran unos joda odgovoran za razvoj hipotireoze. Ovo je ustvari još jedna vrsta adaptacije štitnjače, samo u ovom slučaju se dešava zbog prekomjernog unosa joda. Unosom joda u velikim količinama se daje signal štitnjači da manje proizvodi hormone, odnosno dešava se inhibija funkcije štitnjače. Stoga se vremenom serumske vrijednosti TSH povećavaju. Upravo slika abnormalne inhibicije štinjače (hronično prekomjerno izlaganje velikom unosu joda) se nalazi kod Hashimotovog tireoiditisa.
Stoga je važno istaknuti da čak i male razlike u unosu joda (kroz duži period) predstavljaju opasnost od razvoja oboljenja štitnjače. Optimalno unos joda bi trebao biti unutar uskog raspona s ciljem spriječavanja deficijencije joda, ali nikako ne bi trebao biti iznad preporučenih vrijednosti (100-200mcg/l). Obratite pažnju da se kroz jodiranje soli obezbjedila dovoljna količina joda, da se prekomjerni unos soli treba izbjegavati, kao i da u trudnoći postoji povećana potreba za jodom. Jedan od prirodnih sastojaka pored soli koji sadrže jod i karakterišu se velikim sadržajem joda su Kelp alge.
Željezo
Nekoliko minerala je esencijalno za normalnu funkciju štitnjače npr. jod, željezo, selen i cink. Nedostatak ovih elemenata mogu negativno uticati na tireoidnu funkciju. Nedostatak željeza utiče na sintezu hormona štitnjače kroz smanjenje aktivnosti tireoidne peroksidaze. Stoga su kod nedostatka željeza prisutne smanjenje količine T3 i T4. Osim toga treba imati na umu da je Hashimoto autoimuno oboljenje koje vremenom utječe na normalnu funkciju intestinalnog trakta, te zna zbog postojećih stanja (gastritisa, postepeni razvoj celijakije) jako oštetiti apsorpciju željeza. Samim time se pogoršava nivo željeza, ali i posljedično tome nivo hormona štitnjače i simptomi Hashimota se usložnjavaju. Nerijetko se Hashimoto kroz krvne nalaze manifestira sa anemijom i povećanim nivoima holesterola. Stoga je status željeza potrebno korigovati, i uz terapiju hipotireoidizma koristiti suplementaciju željeza. Željezo pospješuje uspostavljanje normalne tiroidne funkcije, ali i ublažuje simptome Hashimota (umor, nesanica, pospanost i sl.).
Ishrana ili suplementi koji sadrže željezo
Željezo se nalazi u svim zelenim namirnicama (kelj, salata), borovnicama, aroniji, groždu, cvekli, i od mesa je posebno bitno izdvojiti jetricu. Namirnice trebaju biti prilagođene stalnom unosu željeza. Međutim, za stvarni efekat (pogotovo u slučaju loše apsorpcije željeza) suplementacija predstavlja najbitniji dio. Naime, suplementacijom se postižu zadovoljavajući nivoi željeza, a potom ih treba nastaviti održavati kroz prirodne izvore. Jako je bitno osim osiguranja dovoljnih količina elemenata poput željeza, našem tijelu ponuditi namirnice koje obiluju zdravim i prirodnim izvorima minerala i vitamina. Samo na taj, dvojaki način, možemo postići dugotrajno ozdravljenje i uspostavljanje optimalnog statusa željeza, a ne kratkoročno poboljšanje simptoma.
Od suplemenata željeza prednost se daje oblicima koji su liposomalni – male molekule koje direktno ulaze u krvotok (bez gastičnih tegoba), te se željezo nalazi u obliku u kojem ga tijelo može odmah iskoristiti. Osim navedenih oblika, posebno značajni oblici željeza su željezo sa elementima koji poboljšavaju njegovu apsorpciju. Jer, primjerice možete unijeti mnogo željeza, ali ako to isto željezo u malom procentu dospije u krvotok, izostat će traženi efekat. Ovo je najčešći slučaj kod korištenja trovalentnog željeza i jednokomponentnih formi željeza. Sada sve više i više preparata nudi uz željezo elemente koji su zaslužni za njegovu apsorpciju – vitamin C, cink, bakar i vitamin B12.
Selen
Istraživanja procesa vezanih za tireoidne hormone su otkrile prisustvo selena u sklopu enzima dejodinaza tip I i aminokiseline selencistein, koji igraju ključnu ulogu u formiranju hormona štitnjače. Iz navedenog proizilazi klinički značaj manjka selena, posebice kod istovremenog manjka joda, iz razloga što istovremeni manjak može dovesti do najtežeg oboljenja štitnjače-miksedematoznog kretenizma. Adekvatan unos selena obezbjeđuje dovoljnu sintezu hormona štitanjače kao i adekvatan status metabolizma i spriječava oštećenje štitnjače kod prekomjernog unosa joda.
Nedostatak ovog minerala se veže za slijedeća oboljenja štitnjače: hipotireoidizam, subklinički tiroidizam, Hashimoto tireoidiis, kancer štitnjače i Gravesovu bolest. Nekoliko studija je pokazalo da su oboljenja štitnjače zastupljenija kod osoba sa niskim nivoem selena, kao i da optimiziranje statusa selena kroz povećanje njegovog unosa može smanjiti rizik od oboljenja štitnjače.
Selen se u hrani nalazi u brazilskom orahu, morskoj hrani, žitaricama i mesu. Suplementacija u vidu tablete sa daje u dozi od 50-100mcg dnevno (zadnja sigurna dnevna doza je 200mcg dnevno).
Selen smanjuje broj antitijela na štitnjaču
Istraživanja su pokazala da trudnice koje imaju povećana antitijela na štitnu peroksidazu (TPOAb) će najvjerovatnije razviti jedan od pomenutih oblika oboljenja štitnjače ukoliko pritom imaju deficijenciju selena. Značajno je istaći da suplementacija selenom dovodi do smanjenja titra (broja) antitijela na štitnu žlijezdu. Iz tog se razloga kod subkliničkih formi oboljenja štitnjače treba razmotriti uvođenje selena. Osim toga suplementaciju treba uzeti u obzir posebno u toku trudnoće, jer selen smanjuje mogućnost razvoja postporođajnog tireoidizma.
Hashimoto se karakteriše razvojem antitijela na štitnjaču, a uvođenjem selena se njihov broj može smanjiti i generalno se može simptomatologija oboljenja hipotireoidizma uspješnije liječiti uz suplementaciju selenom (bolje se stabiliziraju nivoi hormona, naravno uz korištenje terapije-levotiroksina).
Vitamin D i autoimune bolesti
Nedostatak vitamina D je postao uobičajen i značajan problem i veže se za razvoj kardiovaskularnih bolesti, infekcija i kancera. Vitamin D je dugo godina imao brojna ograničenja u doziranju, međutim novija istraživanja ukazuju na problematiku i posljedice neadekvatnog doziranja vitamina D. Nizak nivo vitamina D može biti posljedica boravka u zatvorenom prostoru (izmjene u načinu života), posljedica neadekvatnog i nedovoljnog izlaganja suncu, te posljedica korištenja krema za sunčanje, kao i smanjenja fizičke aktivnosti i druge. Proteklih godina je naglašena uloga vitamina D kao imunomodulatora, i niske vrijednosti vitamina D su zapažene u brojnim autoimunim bolestima kao što je: multipla skleroza, sistemski erimatozni lupus, kao i autoimuni tireoiditis (Hashimoto).
Vitamin D kao takav nema direktan uticaj na rad štitne žlijezde, već prije svega postoji korelacija između deficijencije vitamin D i pojave autoimunih oboljenja. Pojedine studije su pokazale utjecaj između niskog vitamina D i rizika od razvoja Hashimota, kao i rast T3 hormona i smanjenje TSH tokom suplementacije vitaminom D. Sasvim sigurno da korelacije postoje i sve više endokrinologa upućuje na mjerenje statusa vitamina D kod prisutnog Hashimota, s tim da je potrebno još više i adekvatnije razjasniti uloge i posljedice nedostatka vitamina D.
Koliko vitamina D je potrebno
Vitamin D se nalazi u vidu kapi, kapsula (najčešće meke kapsule), ali i u vidu tableta. S obzirom da je liposolubilan vitamin, bitno je voditi računa da se uzima uz obrok koji sadrži masti, te se tako pospješuje njegova iskoristivost. Izvori vitamina D su većinom biljnog porijekla (soja ili lan), te suplementacija pokazuje odlične rezultate. Bez izraženog nedostatka vitamina D, sigurne doze su 1000-2000 I.J., gdje se preporučuje mjerenje statusa vitamina D te korištenje ili terapijskih doza ili doza održavanja u odnosu na rezultate mjerenja.
Recite DA promjeni
Svako od nas treba težiti da uravnoteži svoj način života i paziti na unos hrane koja sadrži adekvatne nutrijente. Osim toga sjedalački način života, procesuirana hrana, bez doticaja sa prirodom i izlaganja suncu dovode do mikro, a dugoročno do makro promjena u našem organizmu. Zastupljenost oboljenja štitnjače i dijabetesa, kao dvije najraširenije endokrine bolesti govore u prilog tome da se navike vezane za ishranu i fizičku aktivnost moraju izmijeniti. Kroz slab unos nutrijenata smo doveli našu štitnjaču do osiromašene žlijezde koja radi i do 40% manje. Ne treba zanemarititi ulogu suplementacije, provjere statusa minerala, ali i ogromni značaj uravnotežene ishrane i dostatne fizičke aktivnosti.
