Psihološka pomoć umnogome može biti veoma korisna i u mnogim periodima života je itetkako od važnosti. Međutim, dijelom društveno, dijelom lično smo uslovljeni da sumnjamo u njeno djelovanje i veoma smo nevoljni da je potražimo. Došli smo na nivo, da razumijemo i prihvatimo da neko ide psihologu, ali ne i da priznamo da bismo mi možda trebali ići. Razumijemo i da od takve pomoći ima koristi, ali ne vjerujemo da je to nešto za nas.
Treba mi pomoć, ali…
Kada nam je psihički teško, obično osjećamo potrebu da pričamo o našim tegobama. Svako od nas zna svoju tjeskobu i zna kada je veća nego inače. Želimo da taj osjećaj boli mine, pa prirodno težimo da je izrazimo. Kao i svaka druga bol, ona se mora opisati i objasniti, pa tako mi prvenstveno pričamo sa svojim bližnjima o tome. Međutim, kada primjetimo da nam ipak treba i dodatna, stručna pomoć, sumnjamo u njeno djelovanje i oklijevamo da poduzmemo neophodne korake. Razlozi koji se često čuju su:
- Ne moram psihologu, nisam lud;
- Išao bih, ali nemam vremena;
- Ne osjećam se svaki dan loše, nije mi toliko loše;
- Vrijeme liječi sve rane;
- Neću da mi daju lijekove;
- Ljudi se ne mogu promjeniti;
- Ne može mi niko pomoć;
- Ne želim razgovarati o ličnim stvarima sa nekim koga ne znam;
- Moja prijateljica je to isprobala i ne sviđa joj se;
- Vjerujem da može pomoći, ali nije to za mene itd.
Šta nas zaista sprečava da potražimo pomoć?
U jednu ruku ovakvi i slični odgovori su samo izgovori. Mogla bih vam reći zašto ove izjave nisu tačne – krenuvši od toga da imate vremena za sve što vam je važno; da vrijeme ne liječi sve rane već zna i da pogorša mnoge rane; da se niko ne osjeća loše bez prestanka, jer se inače ne bi moglo nastaviti živjeti; da se ljudi itekako mogu promjeniti i da to i sami viđamo svaki dan, pa i da ne bi postojala nauka za nešto što je nemoguće itd. Ali, ne želim da raščlanjujem ove izjave, jer iako nisu tačne na površinskom nivou razumjevanja, one upućuju na duboke potrebe i strahove nas kao ljudi i kao takve su sasvim validne.
Ovi razlozi, koje navodimo da opravdamo netraženje pomoći, služe ustvari za prikrivanje stvarnih razloga i pokazuju našu ranjivost kao ljudi. i. Imamo strah da nas drugi ocjene kao „slabiće“ koji su nesposobni izboriti se sa teškoćama života ili da nam kažu da smo bolesni i nenormalni. Želimo da sačuvamo svoje dostojanstvo i nećemo da nas neko kritikuje i osuđuje. Izbjegavamo dovesti se u ranjivu situaciju i izraziti svoje teškoće, jer možemo veoma lahko biti povrijeđeni. Ovi i mnogi drugi razlozi su razumljivi i sasvim dovoljni za bilo koga, unatoč velikoj potrebi, da oklijeva otići stručnjaku (psihologu, psihoterapeutu).
Svakodnevno imamo iskustvo, gdje nas drugi u razgovoru ne saslušaju, ne razumiju, ne uzimaju naše probleme ozbiljno, nameću svoja mišljenja, kritikuju itd. Često i ne znamo za drugu vrstu iskustva, pa očekujemo da će i stručnjak na isti način razgovarati sa nama i još nam dati „pečat“ na sve što mislimo da bi drugi mogli misliti o nama. Međutim, to nije slučaj (ili ne bi trebao biti). Mnogo toga čega se pribojavamo se uopće neće desiti niti se dešava pri razgovoru sa psihologom.
Zašto bi ipak trebali potražiti pomoć?
Razgovor sa psihologom je upravo to – razgovor, ali sa stručnjakom; nikakav bauk i nikakva magija. Psiholog ne može vaše probleme sa jednim mahom magičnog štapića ili izgovorom magične riječi odstraniti. Međutim, razgovor sa psihologom nije ni vaš tipični razgovor. On se razlikuje od razgovora sa prijateljem ili familijarnim članom. Razlike su brojne, a najvažnije bi se možda ogledale u tome što psiholog koristi isprobane govorne tehnike i svoje znanje isključivo da stvori jedan topao i siguran prostor sa ciljem da vi dođete do izražaja. Psihološki pristup je empatičan, razumjevajući, podržavajući i usmjeren ka vama. Psiholog ne ocjenjuje, ne kritizira, ne sudi, ne krivi, ne dijeli savjete, ne pametuje niti opterećuje. Njegov zadatak je da vam omogući da budete ranjivi, a da ne budete povrijeđeni i da zajedno nađete način da prevaziđete vašu bol i transformirate sebe.
Jasno je da niste ludi, ako idete psihologu. Vi niste nenormalni ako vas nešto tišti, ako vam je teško ili trebate pomoć u rješavanju određenih problema – svi ljudi prolaze kroz sopstvene teškoće. Svi smo mi u isto vrijeme i normalni i nenormalni. Nešto u životu uskladimo, a nešto ostane u potpunom kaosu. Malo nas je zaista u harmoniji sa sobom i malo nas osjeća smiraj, zadovoljstvo i dubinsku sreću uvijek ili u svakom životom razdoblju. Tako posmatrano svi mi trebamo nekog dobronamjernog pratioca u životu, mentora, učitelja, terapeuta (psihologa, psihoterapeuta, savjetnika). Nekoga ko nam može pružiti ruku pomoći kada nam najviše treba, kada sve oko nas gori i kada nas niko ne razumije. Psiholog je jedna takva figura utjecaja, koja ima vaše duševno zdravlje i stabilnost kao glavni cilj. U toj cijeloj priči ste vi u prvom planu, ne kao luda već kao odgovorna osoba, koja ima svoj život u svojim rukama. Nije li dobro biti važan sam sebi a i vidjeti tu važnost u očima druge osobe?
Potražiti pomoć trebate samo zato jer vam je stalo do vas. Istina je, da ako se prvo vi ne pobrinete o vama samima, niko drugi neće. Potražiti potporu i pokazati se ranjivim je jedna od hrabrijih stvari koje u životu možete uraditi.
