Mnogo ljudi život provede percipirajući prijetnju iza svakog ugla, tražeći pri tom sigurnost izvana, na utabanim stazama zone poznatog. Nasuprot tome, osjećaj sigurnosti dolazi iznutra kao rezultat zdravog i jakog nervnog sistema, koji omogućava efikasne i funkcionalne misaone i tjelesne procese. Kada zadovoljimo potrebu za (unutrašnjom) sigurnošću, težimo ka daljnjem povećanju kvalitete života, a zadovoljstvo životom postaje naš način bivstvovanja.
Zadovoljstvo životom subjektivan je osjećaj i nastaje kada su potrebe pojedinca zadovoljene (Frisch, 2006). Tada se javljaju pozitivne emocije, koje su signal za sigurnost i oslabađaju i prostor za kreativno i kritičko mišljenje (Fredrickson, 2001).
Kada naše potrebe nisu zadovoljene, poput one za sigurnošću ili povezanošću, kada percipiramo prijetnju ili životnu ugroženost, reakcija našeg nervnog sistema je nadraženost, raspoloženje nam je negativno, a ponašanje postaje rigidno.
U stanju stresa pristup višim funkcijama našeg mozga je otežan – donošenje odluka, planiranje, rezoniranje, slušanje, pa čak i svakodnevna komunikacija postaju nam muka i nauka.
Da li se osjećamo sigurno?
Kada mozak optimalno funkcioniše, u stanju smo procijeniti prijetnju na osnovu onoga što u trenutku vidimo, čujemo, pomirišemo ili dodirnemo. Ponekad se dešava da kroz duži period našeg života u mozak dolazi veliki broj signala koji ukazuju na opasnost. Kada su dijelovi mozga koji vrše detekciju opasnosti stalno uključeni (upaljeni), dolazi do „sagorijevanja“. Posljedično, umjesto realne (objektivne) obrade informacija koje dolaze iz vanjske okoline, mi počinjemo koristiti prethodno naučena iskustva kako bismo odredili da li je nešto opasno (prijetnja) ili sigurno. Ovaj proces se dešava na nesvjesnom nivou. Bitno je naglasiti da s obzirom na fenomen koji se zove “plastičnost” (sposobnost prilagođavanja) mozak se mijenja i može se „oporaviti“ od tzv. sagorjelog stanja.
Stephen Porges (2011), neuropsihijatar i klinički psiholog, pokazao je da se ponašanja u vezi sa percepcijom stepena sigurnosti mijenjaju iz trenutka u trenutak.
Tri sistema funkcionisanja moždanih procesa
Da bismo bolje razumjeli ponašanje, odnosno reakcije cjelokupnog nervnog sistema na informacije iz vanjske okoline, potrebno je kratko osvrnuti se na način kako funkcioniše nervni sistem pri impulsima iz sredine.
“Smrzavanje funkcija”
Kada percipiramo prijetnju, kod svih sisara (uključujući i ljude), aktivira se najstariji dio nervnog sistema, vagus nerv, što za posljedicu ima imobilizaciju – “smrzavanje“ našeg čitavog sistema. Osjećamo se isključeno, umorno, povlačimo se, ne možemo se fokusirati, naša probava ne radi (može doći i do zatvora), a bolove osjećamo jače (Mikulec, 2014). U susretu sa velikom životinjom, medvjedom na primjer, ovaj mehanizam zaštite, odnosno strategija „pravi se mrtav“, možda nas može spasiti (pretpostavka je da medvjedu mrtav plijen ne budi apetit, barem ne toliko). Međutim, ako u svakodnevnici često koristimo ovu strategiju, ona postaje dominantni dio naše ličnosti.
“Bori se ili bježi”
Naredni mehanizam se često povezuje sa anksioznošću i panikom. Poznat je kao simpatička strategija „bori se ili bježi“. Tokom ovog mehanizma ubrzava se rad srca i disanje, raste krvni pritisak, dolazi do grčenja mišića (Mikulec, 2014). U ovom stanju, putevi straha u mozgu povlače važne resurse iz regija mozga zaduženih za planiranje, rezoniranje, efektivnu komunikaciju i donošenje odluka („bježi“). Kada se ovaj sistem aktivira, može se desiti i da iznenada osjetimo ljutnju, tj. krenemo u napad.
Sistem društvene komunikacije
Vidimo da se strategije socijalnog ponašanja kod prethodno dva navedena sistema svode na odbrambene mehanizme ponašanja – napad, izbjegavanje ili povlačenje.
Nasuprot tome, kada se osjećamo sigurno aktivira se tzv. sistem društvene komunikacije. Tada udišemo dublje, a mišići lica i respiratornih organa se omekšavaju. U ovom stanju organizam je angažovan na obnavljajućim i okrepljujućim funkcijama poput odmora, probave i sl. Putevi straha više nisu mobilizirani, a više funkcija mozga su oslobođene za širi raspon ponašanja i kreativnost (Mikulec, 2014).
Povezanost osjećaja sigurnosti sa disanjem i riječima
Vagus nerv stoji u uskoj vezi sa disanjem. Tokom udisaja aktivira se utjecaj simpatičkog nervnog sistema (ubrzava se rad srca), dok se utjecaj nerva vagusa smanjuje. Tokom izdisaja povećava se utjecaj nerva vagusa, usporava se rad srca i aktivira se sistem društvene komunikacije (Porges, 2011).
Obratite pažnju kako ljudi reaguju kada vide novorođenče ili malog psa. Osmjehujemo se, ispuštamo gegeće zvukove, a zvuk našeg glasa raste i opada. Dijete reaguje osmjesima i kikotima. Pas maše repom. Dolazi do obostranog osjećaja sigurnosti. Očigledno je da naše riječi nisu toliko bitne, ali naša facijalna ekspresija, držanje tijela, disanje i glas zasigurno jeste. Zamislite kada bismo se sebi obraćali kao što se obraćamo malom djetetu kada ga tješimo. Zato, umjesto odbacivanja ili osuđivanja naših emocija, obnovimo prijateljstvo se sa našim iskustvom, uđimo u komunikaciju sa sobom, dajmo si pažnju i razumijevanje koje nam je potrebno.
Šta nam je činiti?
Iako je sistem na koji funkcioniše organizam kompleksnan, rješenja za poboljšanje njegovih funkcija su često jednostavna. Izazov čini sam proces učenja i sticanje novih navika koje nisu usaglašene sa našim uvjerenjima i dosadašnjim načinom života.
Mi najprije koristimo najrazvijeniji sistem. On se aktivira kada percipiramo sigurnost, najčešće kroz povezivanje sa drugim osobama u našoj okolini koje imaju aktivan sistem društvene komunikacije, koji možemo nazvati i smirenim nervnim sistemom (ovo posebno važi za djecu). Ako se ne uspije ostvariti sigurnost, tada se uključuju drugi, primitivniji mehanizmi.
Bitno je razumjeti da su nam svi navedeni sistemi potrebni i u određenim okolnostima funkcionalni. Poteškoće nastaju kada predugo ostajemo u jednom sistemu. Ponašanja uslijed aktivacije ovog sistema postaju prenaučena i izazov postaje učenje „boravka“ u sistemu društvene komunikacije (socijalni angažman i povezivanje). Stalno bivanje u „smrznutom stanju“ (stanju imobilizacije) ili „bori se ili bježi“ (stanju mobilizacije), niti je funkcionalno, niti je potrebno, niti je zdravo. Danas svjedočimo velikom broju odraslih koji ne znaju kako se odmoriti, kako pravilno disati ili naći „zajednički jezik“ sa drugim ljudima.
Manipulacijom našeg disanja možemo aktivirati sisteme koji su nam potrebni u različitim situacijama. Ako je kod nas imobilizacija dominantna strategija u susretu sa prijetnjom, „smrznuti“ smo (tužni, osjećamo tupost, bespomoćnost, zamor bez razloga), nije nam potrebno dodatno opuštanje. Potrebno nam je povećanje rada srca i disanja koje najlakše možemo postići intenzivnom fizičkom aktivnošću, pri čemu je udisaj duži od izdisaja (sjetite se kako dišu bokseri, teniseri i sl.).
Ako je mobilizacija naša dominantna sigurnosna strategija (osjećamo nemir, anksioznost, ljutnju), usporavanjem našeg disanja svjesnim, produženim izdisajem, aktiviramo vagalnu kočnicu i provociramo opuštanje kao odgovor organizma, a upravo to nam je potrebno. Naš mozak zatim prestaje biti vođen emocijama koje ograničavaju naš kapacitet za efektivno razmišljanje i povezivanje sa drugima. To ujedno znači da smo izašli iz uskog raspona odbrambenih ponašanja. Kroz svjesno i namjerno produbljivanje našeg disanja i produživanje našeg izdisaja, pristupamo ne samo relaksaciji već i sposobnosti da budemo svjesno prisutni u našim odnosima, smireni i zadovoljni životima.
Ponekad nas je strah da ako napustimo ona ponašanja koja su nas dugo vremena štitila, da se nećemo moći iznova zaštiti. Ovaj strah je neosnovan jer se radi o urođenim reakcijama (i)mobilizacije pri percipiranju prijetnje, koje su prva su linija odbrane naše tjelesne inteligencije.
Brojne su prakse pomoću kojih možemo kontrolisati funkcije spomenutih moždanih procesa i koje Vam mogu pomoći da nađete odgovore na bitna pitanja poput: Gdje su Vaša sigurna mjesta? U kojim situacijama osjećate mir, radost, zadovoljstvo? Na kojim mjestima osjećate povezanost, uigranost ili slobodu?
LITERATURA
Frisch, M. B. (2006) Quality of Life Therapy: Applying a life satisfaction approach to positive psychology and cognitive therapy. John Wiley & Sons Ltd.
Fredrickson, B.L. (2001) The role of positive emotions in positive psychology: The broaden-and-build theory of positive emotions. Am Psychology; 56(3): 218-26
Mikulec, S. (2014) Aktivnost autonomnog živčanog sustava u predškolske djece koja mucaju. Pregledni članak, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Gyrus Journal, Vol II, 49-51
Porges, S.W. (2009) The polyvagal theory: New insights into adaptive reactions of the autonomic nervous system. Cleve Clin J Med.; 76 (Suppl 2), 86–S90.
Bullock, B.C., PhD, Tapping Into The Power of The Vagus Nerve – How Your Breath Can Change Your Relationships E-RYT 500
Slika: Gerd Altmann / Pixabay
