Amigdalin je spoj koji se danas sve više istražuje, prvenstveno zbog tvrdnji da liječi rak. Rijetko o kojem vitaminu ili mineralu postoji tako snažan mit kao o amigdalinu. Mnogi pacijenti posežu za korištenjem dodataka prehrani sa određenim sadržajem amigdalina, bez prethodnog informisanja o njegovom djelovanju

Cijanogeni glikozidi

Amigdalin je jedan od najznačajnijih predstavnika toksikanata ove grupe. Cijanogeni glikozidi imaju osobinu da oslobađaju cijanovodik (HCN) i to najčešće enzimskom hidrolizom.

Enzimi su u biljnom tkivu fizički odvojeni od supstrata i tek prilikom oštećenja biljnog tkiva ili obradom i konzumacijom dolazi do dodira enzima i supstrata odnosno procesa cijanogeneze.

Pored amigdalina, neki od značajnijih predstavnika ove grupe jedinjenja su linamarin, prunasin, durin i dr. Biljne namirnice u kojima se mogu pronaći ti spojevi su: lima grah, sijerak, gorki bademi, sjemenke voća (marelica, breskva, jabuka), sjemenke lana, korijen kasave, sjemenke cikas palmi itd.

Simptomi akutnog i hroničnog unosa ovih namirnica su: probavni i neurološki poremećaji, metabolička acidoza te trovanje koje može završiti i smrću. Nakon razgradnje cijanida u organizmu nastaje tiocijanat koji je goitrogen (izaziva gušavost), a rizici se povećavaju u slučajevima nedostatka joda u organizmu.

Postupci obrade hrane kao što su namakanje, kuhanje ili fermentacija, mogu smanjiti rizik od trovanja. Danas se također koriste i metode ekstrakcije cijanogenih glikozida otapalima. [3]

Akutna trovanja cijanidima su najčešće posljedica unosa u organizam ingestijom i to pri pokušajima samoubistva ili slučajnim trovanjima usljed konzumiranja sjemenki marelice ili pretjeranog uživanja u bademima. Raspodjela cijanida, nakon što se unesu u organizam, je sveobuhvatna i brza te se najviše cijanida na kraju nađe u jetri, plućima, krvi i mozgu. Oko 80 posto od ukupno apsorbiranog cijanida metabolizira se u jetri i prevede u tiocijanat koji se izlučuje urinom. [2]

Mišljenje AFC-a (Znanstveni panel za aditive za hranu, arome, pomoćna sredstva za obradu i materijale u dodiru s hranom) o cijanovodičnoj kiselini

Ovaj panel uočio je da cijanogeni glikozidi koji su prisutni u biljkama kao izvori cijanogenične kiseline, nisu toksični dok se ne oslobodi HCN. To se može dogoditi kao rezultat enzimske hidrolize, prethodno pomenute u tekstu. HCN se lako apsorbuje i prenosi u tijelu putem krvi, nakon oralne primjene. Ukoliko je apsorbiran iz crijeva, pretvara se u manje otrovni tiocijanat. Akutna toksičnost nastaje kada je brzina apsorpcije HCN takva da je prekoračena metabolička sposobnost detoksikacije tijela. Simptomi koji se javljaju u roku od nekoliko minuta mogu uključivati stezanje grla, mučninu, povraćanje, vrtoglavicu, glavobolju, lupanje srca, hiperpneju, zatim dispneju, bradikardiju, nesvjesticu i nasilne konvulzije, praćene smrću. Najniža objavljena smrtna doza za ljude iznosila je 0,56 mg HCN / kg tjelesne težine. Mnogi drugi metabolički nedostaci također utiču na brzinu detoksikacije cijanida, kao što su nedostatak sulfata i cinka. Nije utvrđena sigurna razina unosa s obzirom na akutnu toksičnost HCN. [4]

Rizici trovanja cijanovodikom

Trovanje cijanovodikom može uzrokovati mučninu, vrućicu, glavobolju, nesanicu, žeđ, letargiju, nervozu, razne bolove u zglobovima i mišićima te pad krvnog tlaka. U ekstremnim slučajevima je kobno.

Studije pokazuju da 0,5 do 3,5 miligrama (mg) cijanida po kilogramu tjelesne težine može biti smrtonosno. EFSA-in znanstveni panel o onečišćenjima u prehrambenom lancu postavio je sigurnu razinu za jednokratnu izloženost (poznatu kao Akutna referentna doza ili ARfD) od 20 mikrograma po kilogramu tjelesne težine. To je 25 puta ispod najniže prijavljene smrtonosne doze. [5]

Amigdalin

Amigdalin je cijanogeni spoj i spada u aromatičnu cijanogeno glikozidnu skupinu. Sam amigdalin nije toksičan, ali njegova proizvodnja HCN razgrađena od nekih enzima otrovna je tvar.

Eksperimentima je dokazano da je toksičnost amigdalina oralnim načinom primjene daleko veća od intravenskog. Srednja smrtosna doza amigdalina (LD50) kod štakora je iznosila 880 mg / kg tjelesne težine oralnom primjenom, 25 g / kg intravenskom injekcijom i 8 g / kg intraperitonealnom injekcijom.

Maksimalna doza tolerancije intravenske i intramuskularne injekcije amigdalina kod miševa, zečeva i pasa je 3 g / kg, odnosno 0,075 g / kg oralno. Čovjek može imati sistemsku toksičnost nakon oralne primjene amigdalina od 4 g dnevno, koja je trajala pola mjeseca ili intravenske injekcije od mjesec dana. [6]

Antitumorski efekat amigdalina

Posljednjih 40 godina amigdalin se često koristi kao podrška u liječenju tumora. Ima mnogo drugih naziva kao što su vitamin B17, nitrilozid, mandelonitril, itd.

Nakon kliničkih ispitivanja, 22 slučaja bolesnika liječenih amigdalinom, samo je 6 slučajeva imalo dobre učinke protiv raka, što nije dovoljno dobro da podrži antitumorske učinke amigdalina. 1979. godine Američka uprava za hranu i lijekove (FDA) proglasila je amigdalin otrovnim i zabranjen je u Americi.

1980. 1980. godine 23 države SAD-a obnovile su primjenu amigdalina u liječenju bolesnika s uznapredovalim karcinomom, odobrena su dva klinička ispitivanja, a rezultati nisu mogli potvrditi učinkovitost amigdalina. 1987. godine uvoz amigdalina zabranjen je u SAD-u i Evropi. Masovna proizvodnja i primjena amigdalina uglavnom se nalazi u Meksiku. Koristi se kao alternativna terapija za tradicionalno liječenje raka ili u kombinaciji s drugim nekonvencionalnim tretmanima, poput metaboličke terapije, urinarne terapije, dijetoterapija, unos sjemenki voća, intravenozna injekcija β-glukozidaza itd.

Amigdalin ima jasno farmakološko djelovanje, ali još uvijek postoji malo detaljnih istraživanja farmakološkog mehanizma djelovanja ovog jedinjenja; klinička i velika retrospektivna ispitivanja pokazala su da gorki badem nije imao stabilan antitumorski učinak te je potrebno provesti pažljivije osmišljena kontrolirana ispitivanja. [6]

Iako nisu vidljivi uvjerljivi dokazi koji pokazuju da amigdalin izaziva brzu, izrazitu regresiju tumora u bolesnika s karcinomom, posebno u onih s kasnom fazom bolesti, također nema dokaza da pročišćeni amigdalin, primijenjen u “terapijskoj” dozi, uzrokuje toksičnost. Višestruki aspekti primjene amigdalina još nisu adekvatno istraženi, zbog čega su potrebna daljnja istraživanja kako bi se procijenio njegov stvarni terapijski potencijal. [7]

Na osnovu ograničenja i količine amigdalina obično prisutnih u sirovim košticama marelice, stručnjaci EFSA-e procjenjuju da bi odrasli mogli jesti tri male jezgre marelice (370 mg), bez prekoračenja ARfD-a. Za malu djecu količina bi bila 60 mg, što je otprilike polovica jedne male jezgre.

Zaključak

Konzumacija marelice kao voća je sigurna jer je jezgra sjeme iz koštice i nema konkakt sa samom marelicom. Jezgra se dobija pucanjem i uklanjanjem tvrde koštičaste ljuske. Većina sirovih koštica uvezenih iz EU prodaje se na tržištu kao hrana protiv raka, a neki aktivno promoviraju unos od 10 i 60 zrna dnevno za opću populaciju, odnosno za pacijente s rakom. EFSA je izvan znanstvenog mišljenja da koštice marelice liječe rak ili da se uopšte koriste u bilo koju drugu svrhu. Savjetovano je državama članicama EU da se raspravi o ovom znanstvenom problemu i odluči jesu li potrebne mjere za zaštitu javnog zdravlja od konzumiranja sirovih koštica marelice. [5]

Literatura