Postporođajni (postpartalni) period je jedan od najkritičnijih razdoblja za psihičko zdravlje majke. Kada se govori o tom razdoblju, netom se govori i o postporođajnoj depresiji kao glavnom predstavniku psihičkih teškoća kod žena porodilja. Međutim, mnogo prije nego li depresija ili neko drugo psihičko oboljenje nastupi, žena se nalazi u „kriznom“ stanju. Ovo stanje nastupa od prvog dana rođenja djeteta kroz promjene i izazove koje novi život donosi. Svaka nova mama je tada u vanrednom modusu i iznimno je ranjiva, opterećena i iscrpljena. Zanemarivanje njenih potreba stvara put bolesti, a briga o njoj gradi put zdravlja.
Rođenje majke (izazovi iznutra)
Sa svakim djetetom, koje se rodi, rodi se i jedna majka. Postajanje „majkom“ je, religijskim jezikom izraženo, čin stvaranja. A stvaranje je jedno monumentalno i silno djelo. Monumentalno jer je izroditi život zadivljujuće, a silno jer se dešava pod golemim pritiskom. Time se možda najbolje opisuje ono kroz šta jedna žena prolazi postajući majkom – trudnoća, porod, briga o dojenčetu – nevezano da li ona postaje majka jednog ili više djece, to je uvijek iznova jedan intenzivan proces dezintegracije i integracije života. Ovaj proces se paralelno odvija u svim dimenzijama njenog bivstvovanja (tjelesno, duševno i društveno), s tim što je naglasak ovdje posebno na psihičkoj sferi. Nova majka ima za zadatak u jednu ruku svoju ličnost prilagoditi novonastalim uslovima tj. pozabaviti se sobom – predefinisati svoje uloge i mjesto u društvu, veze, razmišljanje, ponašanje, prava, obaveze, identitet, smisao i mnogo štošta drugo, a u drugu ruku se u potpunosti posvetiti potrebama djeteta pa time donekle i zaboraviti sebe. Za žene koje iza sebe već imaju jedno ili više djece, ovaj proces ne mora biti i obično nije toliko žestok kao kod žena koje po prvi puta postaju majkama, ali je i dalje izražen. Objedinjavanje ovih konfliktirajućih strana u sebi te starog života sa novim životom i njegovim zahtjevima se može nazvati „rođenjem majke“. Za neke žene je momenat osjećanja njihove nove ličnosti i njenog prihvatanja već nakon nekoliko sedmica prisutan, dok nekim treba i godina dana. Dezintegracija jedne ličnosti i integracija u sasvim novu ličnost je jedan bolan psihički proces, a svi mi bolujemo drugačije – pa je tako i individualno intenzivan i individualno dug. Jednako kao što je porod djeteta jedno ujedno silno i zadivljujuće djelo rađanja života na fizičkom nivou, tako se može reći da je i rođenje majke jedno zadivljujuće ali i silno djelo izrađanja majčinske ličnosti na psihičkom nivou.
Odgovor društva (izazovi izvana)
Žena prolazi kroz jednu svana posmatrajući „tihu“ trasformaciju u majku, koja je iznutra pak gromoglasna i samo za nju osjetna. Jer, dok je proces razvijanja djeteta (makar kroz obim ženinog stomaka) prepoznatljiv a dijete sa rođenjem jasno vidljivo, proces postajanja majke je neuočljiv a momenat rođenja majke prolazi neopažen. Društvo slavi rođenje djeteta, ali ne i rođenje majke. Pa dok žena prolazi kroz dva poroda (fizički i psihički) iliti kroz lične „muke“, društvo je pretežito okrenuto prema djetetu i njegovim potrebama. Ona odjednom iz glavne uloge u svom životu prelazi u sporednu ulogu. Dok se prije poroda sve „vrtilo“ oko nje, sada se sve „vrti“ oko djeteta. Dok se sva pažnja pružala njoj, sada se pruža njenom djetetu. I dok ona treba ogromnu brigu i podršku, sada se svi prvenstveno brinu o potrebama djeteta, a ne nje. Pri tom se često zaboravlja koliko je žena u ovim momentima ranjiva i zanemaruje koliko joj treba podrške i brige. Povrh toga društvo veselo pozdravlja i slavi dolazak djeteta, a majci se nalaže da uživa i da bude sretna. Iako su majke neupitno sretne rođenjem djeteta, u njima vlada i bujica pomiješanih osjećanja, pa su one prije u stanju takozvane gorke sreće (eng. bitter-sweet) nego neke iskonske sreće, koja im se naređuje. Mnoge žene se sedmicama pa čak i mjesecima iza poroda osjećaju fizički i psihički iscrpljene, preopterećene, neshvaćene, usamljene, izgubljene, nezbrinute (psihički) itd., a sve to zna biti popraćeno promjenama (ne)raspoloženja, čestim plakanjem, iritabilnošću ili emocionalnim ispadima. Ženine postporođajne psihičke teškoće se od strane porodice i prijatelja u mnogo slučajeva bagateliziraju, pripisuju isključivo hormonima, nesanici i fizičkoj iscrpljenosti, a njihovim se žalbama ne pridaje mnogo važnosti. Ženino saznanje da je u svojim teškoćama neshvaćena i da se sa njima mora izboriti sama, predstavlja dodatno psihičko opterećenje. Osim toga je uloga majke povezana sa raznim predstavama i očekivanjma, kako ličnim, tako i društvenim. Tako jedna majka ima npr. zadatak, ne samo biti majka, već biti dobra majka. A šta znači biti dobra majka zna svako, a ne zna niko. Kritika na njeno majčinstvo je prisutno od prvog dana djetetovog rođenja pa do njene smrti. Pritisci koje žena osjeća od prvog dana svoga rođenja kao majke su mnogobrojni, jaki i dolaze sa svih strana. Iako je dolazak djeteta neupitno velika promjena u životu svih uključenih, žena se nedvojbeno nalazi u žarištu svega toga.
Opasnosti za zdravlje
Način na koji se žena izbori sa ovim mnogobrojnim pritiscima i mukama utiče na sve aspekte njenog života, prvenstveno na njeno psihičko zdravlje, majčinstvo, a i porodične odnose. Nemali broj žena razvije neke od psihičkih poremećaja, ponajprije depresiju, burnout, anksioznost, traumu i ovisnosti. Nerijetko se nalaze i narušeni porodični odnosi (majka-otac, majka-dijete) pa i psihičke teškoće kod same djece. Većina žena, naravno, uspije vremenom svoj život dovesti u sklad. Ipak, ovi početni i veliki izazovi majčinstva – izrađanje jedne potpuno nove ličnosti uz kombinaciju društvenog nerazumjevanja i velikih, a nerealnih očekivanja – predstavljaju za majke jake lične faktore rizika za psihička oboljenja, kako s početka tako i u toku majčinstva. S obzirom da su mnogi faktori, koji se javljaju sa majčinstvom, prisutni do kraja života, bitno je naglasiti važnost postporođajne psihičke njege svake žene. Adekvatano prerađivanje početnih trenutaka majčinstva štiti u značajnoj mjeri od mogućih daljih povezanih psihičkih opterećenja i oboljenja.
Spriječiti umjesto liječiti
Budući da žena prolazi kroz jednu intenzivnu psihičku transformaciju u majku, te da su njene fizičke i psihičke snage dolaskom djeteta do kraja upregnute, za očuvanje njenog zdravlja kao nove majke se najprije apelira na društvo. Jak socijalni potporni sistem je prvi lijek i prijeka potreba za svaku tek porođenu ženu. Od pomaganja u kućanstvu, do brige o djetetu, a posebno psihičke potpore – uho za slušanje, razumjevanje, briga, interesovanje, prihvaćanje, olakšavanje itd. Njena porodica i prijatelji joj mogu pružiti potporni sistem, gdje ona ponovo crpi snagu i gdje se osjeća zbrinuto. Bez bagateliziranja njenog stanja i ozbiljnim naporima da se pruži pomoć i potpora. Na taj način se žena ponajprije može pozabaviti sobom i prevazići spomenute izazove majčinstva. Pored jakog socijalnog sistema podrške treba se uzeti i profesionalna psihološka pomoć u obzir ako su teškoće, koje žena redovno doživljava, veće i intenzivnije ili traju duže nego uobičajeno. Društveno bi neupitno bilo jako važno razmisliti o institucionaliziranoj psihičkoj njezi žene u postporođajnom razdoblju.
Konkretnije o postporođajnim psihičkim poteškoćama i poremećajima OVDJE.
Pisala: klinicki i zdravstveni psiholog Merisa Karađuz
