Posljedica savemenog načina života, stresa, sjedećeg načina života i svega onoga što radimo a ne bi trebali je sve češće inzulinska rezistencija. Događa se svima i nažalost nije rijetka bolest. Najbolji način liječenja je prevencija a ovo je stanje koje se može spriječiti. Dobra vijest je da se može i pomoći sebi.
Šta je inzulinska rezistencija (IR)?
Inzulin je hormon kojeg proizvode β ćelije Langerhansovih ostrvaca pankreasa. Ima jako bitne uloge na nivou ćelije a osnovna je da utiče na metabolizam ugljikohidrata, lipida i proteina. Njegov signalni put je dobro poznat. Jednostavnim riječima, inzulin služi kao prenosilac glukoze iz krvi u ćeliju. Ćelija prepoznaje inzulin koji se “zakači” na receptor ćelijske membrane i omogućava ulazak glukoze u ćeliju gdje se ona koristi u različitim metaboličkim procesima pri čemu nastaje energija. Dakle, lučenjem inzulina nastoji se uspostaviti ravnoteža glukoze u organizmu, odnosno glukoze u krvi i one koja ulazi u ćeliju.
Iako se već dugo pokušava otkriti tačan mehanizam nastanka inzulinske rezistencije, još uvijek postoji mnogo nedoumica. Vrlo teško ju je odvojiti od dijabetesa tipa 2 kao i metaboličkog sindroma. Postoji nekoliko teorija ali se često spominje i genetski faktor.
Kako nastaje inzulinska rezistencija?
Prekomjernim konzumiranjem hrane bogate ugljikohidratima sa visokim glikemijskim indeksom (rafinirani slatkiši, proizvodi od bijelog brašna i sl.) dolazi do naglog skoka glukoze u krvi. Pankreas kao odgovor luči hormon inzulin koji ima zadatak da tu glukozu uvede u ćeliju tako što se veže na specifične proteinske receptore na površini mišićnih i masnih ćelijska. Zamislite to kao da inzulin pravi most preko kojeg će glukoza preći u ćeliju. Kada su potrebe za glukozom u ćeliji zadovoljene višak glukoze se skladišti u jetri i mišićima u obliku glikogena. Kada se i ove zalihe popune, višak glukoze u krvi se skladišti kao masno tkivo.
Svakodnevnom prehranom koja podiže nivo šećera u krvi i nivo inzulina će biti stalno visok. Inzulin će stalno praviti „mostove“ vežući se na receptore ćelija. Ćelije će vremenom pokušati da se odbrane tako što će smanjiti broj receptora za inzulin ili će oni postati neosjetljivi na njega. Ovo stanje se naziva inzulinska rezistencija. Posljedica je visok nivo glukoze u krvi uz istovremeno visoku koncentraciju inzulina koji ne može obaviti svoj posao.
Inzulinska rezistencija i druge bolesti
Inzulinska rezistencija je povezana sa mnogo drugih bolesti i rijetko se pojavljuje sama. Propratni efekat je prije svega debljanje oko struka koje vremenom postaje jako izraženo. Može biti posljedica stresa, trudnoće, metaboličkog sindroma i nekih drugih teških bolesti.
Inzulinska rezistencija povećava rizik za razvoj kardiovaskularnih bolesti. Obično dolazi do dislipidemije, odnosno povišenog nivoa triglecerida, snižavanja nivoa “dobrog” HDL a povećanje “lošeg” LDL holesterola. Posljedica je npr. razvoj masne jetre, ateroskleroza i drugi kardiovaskularni poremećaji. Isto tako visok nivo inzulina djeluje štetno i na same ćelijske membrane, te je povećana sklonost prema trombozi.
Inzulinska rezistencija je osnovan rizik za razvoj dijabetesa tipa II. Vrlo često osobe godinama imaju IR a onda dolazi do trajnog povišenja glukoze u krvi i razvoja dijabetesa.
Kod inzulinske rezistencije na koži se mogu pojaviti benigne kožne izrasline koje mogu biti u nivou kože ili visiti na kožnoj izraslini. Obično se nalaze na kapcima, vratu, pazusima, ispod grudi kod žena, na preponama i sl. Ponekad se javlja i tamna koža oko ruba vrata i pazuha.
Sindrom policističnih jajnika je takođe jedan od propratnih efekata. Kod ovog sindroma pojavljuju se cistične folikule na površini jajnika. Menstrualni ciklusi su neuredni i bez ovulacije. Pojavljuje se pojačana dlakavost, opadanje kose i akne. Visok nivo hormona inzulina dovodi do poremećaja drugih hormona. Prije svega povećava se nivo estrogena. Upravo zbog toga poremećan je rast i razvoj zdravih folikula i sazrijavanja jajnih ćelija. Rezultat je neplodnost.
Dijagnoza inzulinske rezistencije
Jako bitno je pravovremeno postaviti dijagnozu inzulinske rezistencije (IR). Najjednostavniji način je povišen nivo glukoze u krvi kod osoba koje nemaju dijabetes. Ipak, to ne može biti jedina potvrda dijagnoze. Zato se najčešće koristi kombinacija više laboratorijskih pretraga.
Najčešće se radi nivo glukoze u krvi i mjerenje indeksa inzulinske rezistencije. Ovi indeksi nisu invazivni, jednostavni su i jeftini. Procjena jednostavnih indeksa moguća je na osnovu uzorka koji je dobiven natašte i uzoraka dobivenih nakon oralnog opterećenja glukozom. Ovaj test se u praksi zove oralni test intolerancije na glukozu (OGTT). U novije vrijeme se navodi da je potrebno uraditi u natašte uzorku i analizu nesterificiranih masnih kiselina. Ova analiza se u praksi ne radi jer je potrebna posebna oprema.
Pored oralnog testa intolerancije na glukozu (OGTT) potrebno je još uraditi nivo: triglicerida, HDL, LDL i ukupni holesterol, pratiti krvni pritisak i nivo glukoze u krvi nekoliko dana.
Poseban faktor rizika imaju osobe sa BMI većim od 25 i obimom struka kod muškaraca većim od 102 cm, a kod žena 89 cm.
Rizik je veći i za osobe preko 40 godina, one koji u porodici imaju oboljele od dijabetesa tipa II, hipertenzije i ateroskleroze, osobe koje imaju gestacioni dijabetes i/ili dijagnozu policističnih jajnika.
Medikamentozna terapija inzulinske rezistencije
Za liječenje IR primjenjuje se trenutno nekoliko lijekova:
1. Metformin djeluje dvojako. Sprječava jetru da otpušta glukozu u krv i povećava osjetljivost mišića i masnih ćelija na inzulin. Glukoza lakše ulazi u ćelije pa dolazi do njenog pada u krvi. Kada je nivo glukoze niži, opada potreba i za lučenjem inzulina. Na taj način metformin smanjuje i nivo glukoze i nivo inzulina.
2. Akarboza smanjuje resorpciju glukoze u crijevima i na taj način snižava lučenje inzulina nakon obroka.
3.Tiazolidindioni (pioglitazon i rosiglitazon) povećavaju osjetljivost na inzulin tj. pojačaju djelovanje inzulina i lakšeg preuzimanja glukoze u masnom tkivu, mišićima i jetri.
Jako bitno je uz lijekove mijenjati životni stil kako primjena lijekova ne bi bila trajna i kako inzulinska rezistencija ne bi prešla u dijabetes tipa II.
Prehrana i inzulinska rezistencija (IR)
Ova tema je jako široka i ja ću navesti samo osnovne preporuke (o prehrani kod dijabetesa pogledaj ovdje). U narednim tekstovima ću se truditi da objašnjavam korak po korak. Promjena prehrane podrazumijeva izbacivanje iz prehrane ugljikohidrata sa visokim glikemijskim indeksom kao što su pekarski proizvodi od bijelog brašna, slatkiša, brzu hranu, snack food itd. Iz iskustva sam vidjela da se najbolji rezultati postižu kada se izbaci prerađena hrana i počne kuhati. Kuhanjem se kontrolira porijeklo namirnica i sprječava unos aditiva i ostalih nepoželjnih sastojaka hrane. Nekim osobama pomaže izbacivanje glutena. U prehranu je potrebno ubaciti integralne žitarice, hranu bogatu vlaknima, nezrnasto povrće (mohune, borokoli, blitva, svo zelenilo itd.). Ova promjena mora biti trajna kako bi se postigli rezultati. Takođe, potrebno je naučiti osnove kombiniranja hrane. Ukoliko se jave još neke komplikacije poput anemije i policističnih jajnika onda treba pristupiti promjenama prehrane koji se odnose i na ove dijagnoze.
Zdravom ishranom do normaliziranja nivoa šećera u krvi
Jednom kada se uspostavi pravilna prehrana moguće je smanjiti ili izbaciti upotrebu lijekova.
Pored promjene prehrane jako bitno je uvesti fizičku aktivnost i neke metode opuštanja i relaksacije. Vježbanjem se luči hormon serotonin koji pokreće cijeli niz hemijskih reakcija u tijelu. Sa druge strane, visok nivo kortizola (hormona stresa) takođe utiče na mogućnost nastanka IR. Upravo zato je potrebno koristiti tehnike opuštanja i relaksacije kako bi se nivo kortizola što više smanjio.
Mislim da nigdje više ne dolazi do izražaja volja i želja za promjenom. Ovdje nema trenutnih rezultata nego se mora postići cjeloživotna promjena i odluka da se bude zdrav. Nakon što se jednom usvoje zdrave prehrambene navike, one trebaju trajati cijeli život kako bi se postiglo očuvanje postignutog stanja.
Autorica ovog teksta, doc. dr. nutricionizma Marizela Šabanović, vodi također i privatni blog Nutricionizam.ba.
