Različiti oblici nasilja ostavljaju posljedice na osobe koje trpe nasilje, ali i na samog izvršioca nasilja kao i na kompletno društvo. Živimo u društvu koje ima visok prag tolerancije na nasilje, i u vremenu velikih promjena u svijetu (pandemije COVID-19 i ekonomska kriza). Ratovi i poslijeratni period su zasigurno ostavili duboke tragove u društvima zemalja bivše Jugoslavije, i ostale su izražene traumatične posljedice koje su se prenosile kroz tri generacije. Međutim, visok stepen prisutnosti različitih oblika nasilja na našem podneblju je dobrim dijelom uzrokovan i utjecajem medija, što naročito pogađa najmlađe među nama.
Nasilno ponašanje nije urođeno nego se uči. Nažalost i cjelokupna društva se na nasilje navikavaju, često ga tolerišu i vremenom poimaju kao prihvatljiv obrazac ponašanja. Time se ponižava žrtva nasilja, koja se bori sa nizom stigmi i nerazumjevanja okoline, te se gradi društvo sa destruktivnim parametrima ponašanja. Različiti oblici nasilja u društvu, naročito vršnjačkog, predstavljaju ogroman izazov sa kojim se suočavaju mlade osobe.
Kako nastaje nasilje?
Nasilje se uči i djeca postaju nasilna iz različitih razloga. Faktori koji mogu prouzrokovati nasilno ponašanje kod djece su između ostalog: siromaštvo, izloženost nasilju u porodici, izloženost nasilju u okolini, izloženost scenama nasilja u medijima, opravdavanje nasilja iz mitoloških razloga, opravdavanje prethodnih zločina počinjenih u ime nacije i vjere. Djeca uče ponašanje posmatrajući druge i često imitiraju njihove radnje. Ako je nasilje prisutno u porodici djeca misle da samo nasiljem mogu postići željeni cilj i dobiti podršku.
Često djeca koja su žrtve nasilja u porodici i sami postaju nasilni u komunikaciji sa drugima. Nasilje je prisutno i u videoigricama, i u sadržajima na internetu. Internet je nekontrolisan prostor gdje svako može da objavi neprimjeren sadržaj i riječi koje se definišu kao govor mržnje. Zapaljive riječi koje se objavljuju na internetu mogu puniti um mlade osobe, a samo ponavljanje riječi koje sadrže elemente govora mržnje može dovesti osobu do uvjerenja da su te riječi istinite, pa i do samog nasilja. Većina roditelja nažalost nije upoznata sa sadržajem na društvenim mrežama koji koriste njihova djeca, i sa mogućnostima nasilja i zlostavljanja putem poruka na internetu.
Prisutnost nasilja u elektronskim medijima
Nasilni sadržaji uobičajeni su na televiziji i filmovima, na internetu, i u nekim od najpopularnijih videoigara koje koriste i djeca. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je 18. juna 2018. godine objavila Međunarodnu klasifikaciju bolesti (ICD-11) i poremećaj igranja videoigrica uvrstila je u ovisnosti. Poremećaj igranja videoigara (“gaming disorder“) uvršten je kao bolest u grupu mentalnih poremećaja ovisnog ponašanja.
Novija istraživanja pokazuju značajan utjecaj nasilnih videoigrica na pojave nasilja kod djece. Videoigrice su lako dostupne i privlače mnogo pažnje, mogu se igrati na mobitelu, laptopu, raznim konzolama i “klasičnim“ aparatima. Procjenjuje se da od 100 ljudi u svijetu koji igraju videoigrice dvoje ili troje ima poremećaj igranja videoigrica, koji se definiše kao ovisnost.
Koji su naučni dokazi o utjecaju medija na agresivnost mladih osoba?
Decenijima su prisutni naučni dokazi da izloženost nasilnim sadržajima u medijima dovodi do pojave nasilja kod djece.
U jednoj od najpoznatijih studija o ovoj temi (objavljenoj još davne 1963. godine), Albert Bandura koji je jedan od utemeljitelja psihološke škole proizašle iz „socijalne teorije učenja“, izvršio je eksperiment sa djecom predškolskog uzrasta. U eksperimentu djeca su posmatrala kako se odrasla osoba igra sa gumenom lutkom. Posmatrali su kako odrasla osoba sjedi na lutki, udara lutku po nosu, glavi, udara lutku čekićem i šutira je više puta. Nakon posmatranja, djeca su odvedena u drugu prostoriju, s istom lutkom i puno drugih igračaka.
Kao što je i bilo predviđeno, djeca koja su posmatrala agresivno ponašanje oponašala su ono što su vidjeli i tukli su lutku, udarali ili bacali. Ono što je najviše iznenadilo bilo je to što su djeca pronašla nove i kreativne načine da tuku lutku, a igrala su se i agresivnije, s ostalim igračkama u sobi. Drugim riječima, djeca nisu samo oponašala agresivno ponašanje koje su vidjeli, djeca su se ponašala agresivnije i prema drugim igračkama u prostoriji.
Istraživanja pokazuju da ovi efekti mogu postati posebno problematični kada se radi o oružju. Istraživači sa američkog Univerziteta Ohio istraživali su ponašanje djece od 8 do 12 godina u laboratoriji tako što su djeci prvo pokazali 20 minutnu verziju popularnog filma, Rocketeer (1991) ili National Treasure (2004). U uređenom filmu, djeca su također vidjela stvarni filmski snimak koji je sadržavao likove koji su koristili oružje, ili su gledali verziju u kojoj nisu korišteni pravi pištolji.
Zatim su djecu premjestili u veliku sobu koja je sadržavala razne igračke. Djeca koja su gledala film s pištoljima igrala su se znatno agresivnije.
Mogu li mediji uzrokovati više agresivnosti kod djece i u stvarnom životu?
Istraživanja sugerišu da nasilni mediji mogu izazvati agresivno ponašanje kod djece, te da to ponašanje može biti izuzetno nasilno ako su oblici nasilnog ponašanja prisutni u medijima. Djeca su nevjerojatno znatiželjna u pogledu oružja i mogu imati poteškoća u razumijevanju razlike između pravog oružja i igračaka. Zapravo, postoje istraživanja koja sugerišu da oružje ne mora biti prikazano u medijima kako bi izazvalo agresiju; sama prisutnost pištolja u stvarnom životu dovoljna je za izazivanje agresivnog ponašanja. Primjerice, ako se pištolj nalazi na stolu, ljudi se ponašaju agresivnije, a neka istraživanja pokazuju da kad imate pištolj u autu ljudi postaju agresivniji vozači. Ovi efekti postoje čak i kod djece, bez obzira je li pištolj stvaran ili je igračka.
Nasilni medijski sadržaji mogu imati najveći negativan efekat na djecu predškolskog uzrasta, posebno zbog činjenice da djeca u ovom razvojnom periodu još uvijek uče kako upravljati svojim osjećajima i ponašanjem, a također i teže razlikuju stvarnost od fikcije. Starija djeca koja usvoje određene vještine upravljanja vlastitim ponašanjem kao i društvene norme koje pritom trebaju poštivati postaju otpornija na takve sadržaje, ali u društvu u kojem se toleriše nasilje i u kojem se ne poštuju društvene norme ponašanja, ni starija djeca nisu otporna na utjecaje nasilnih sadržaja u medijima.
Nasilje nad djecom primjenom elektronskih medija
Nasilje nad djecom primjenom informacionih i komunikacionih tehnologija (internet i mobilni telefon) odnosi se na vrijeđanje, uznemiravanje, slanje prijetećih i uvredljivih poruka, lažno predstavljanje, poticanje na mržnju i nasilje, navođenje djeteta da iznosi lične podatke, snimanje i nedozvoljeno objavljivanje sadržaja na društvenim mrežama i internetu. Posebno je zabrinjavajuća prisutnost govora mržnje na internet portalima. Govor mržnje može navoditi ljude na nasilje i na same radikalne akcije. Mlade osobe posebno su podložne utjecajima govora mržnje i formiranju mišljenja na osnovu riječi koje promiču mržnju i nedostatak tolerancije.
Zloupotreba informacionih i komunikacionih tehnologija, predstavlja noviji oblik nasilja među vršnjacima i ono što ga razlikuje od drugih vrsta nasilja je činjenica da djeca mogu biti izložena i tamo gdje su do sada bili potpuno sigurni i da ono može trajati 24. sata svakog dana u sedmici i da počinitelj nasilja kod djeteta stvara dodatni strah i nesigurnost.
Preporuke za zaštitu djece i sigurno korištenje elektronskih medija
Uloga roditelja je od velike važnosti u procesu odgoja i socijalizacije djece. Roditelji oblikuju i prenose djelovanje različitih drugih socijalizacijskih utjecaja izvan porodice na svoju djecu. Važna je uloga roditelja u regulisanju pristupa djece brojnim medijima, i u tumačenju različitih medijskih sadržaja koja su neshvatljiva za djecu. Roditelji i svi drugi koji brinu o djeci moraju paziti ne samo na količinu i vrstu sadržaja koje djeca posmatraju na televiziji, već i na to kakve sadržaje posmatraju preko drugih elektronskih medija. Djeca starija od 11 i 12 godina znatno više koriste internet i pristupom ovom mediju podložna su utjecaju lažnih vijesti i govora mržnje koji može dovesti do agresivnog ponašanja. Mediji mogu biti korisni u obrazovanju, informisanju i zabavi djece, ali štetnost utjecaja medija mogu roditelji ublažiti nadzorom nad količinom i sadržajem programa. Važno je da roditelji komentarišu i razgovaraju sa djecom nakon gledanja medijskih sadržaja, posebno sadržaja koji su potencijalno neprimjereni. Razgovorom sa djecom roditelji trebaju razvijati dječje samopoštovanje jer će se samopouzdana i sigurna djeca lakše oduprijeti štetnim medijskim sadržajima.
Roditelji vodite otvoren dijalog s djecom, o tome kako i s kim komuniciraju na društvenim mrežama; obavezno sarađujte s djecom na uspostavljanju pravila o tome kako, kada i gdje se može koristiti internet; uvijek budite oprezni da možete da primjetite uznemirenost kod djece koji se mogu pojaviti zbog online aktivnosti i nasilja.
