Pandemija, teška ekonomska situacija i nesigurnost u društvu predstavljaju izazov za većinu porodica i posebno teško situaciju krize podnose djeca sa poteškoćama u razvoju i hroničnim bolestima.
Socijalna izolacija, zatvorenost predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola, kao i nedostatak svakodnevnih rutina i gubici povezani s bolestima neki su od glavnih stresora s kojima se djeca suočavaju. Kao i odrasle osobe i djeca također osjećaju utjecaj neizvjesnosti koliko dugo će trajati pandemija. Odgovor djece na krizu povezan je sa njihovim karakteristikama ličnosti i načinom doživljavanja svijeta oko sebe.
Kod neke djece prisutno je više strahova, neka imaju manje, neka djeca su skolonija brizi, a neka nisu. Kada djeca govore o osjećajima i emocijama izvještavaju da osjećaju strah, i odrasli takvu djecu vide kao onu koja više brinu od dugih. Na reakcije u krizi utječu i djetetova stresna i traumatska iskustva (npr. izloženost zlostavljanju, nasilje u porodici i izvan nje, izloženost zastrašujućim događajima, bolest i gubici bliskih ljudi i dr.), stresne situacije kod bliskih osoba i trenutni stresni događaji u životu.
Zbog činjenice da su i ranije doživljavali neizvjesnost zbog situacija u životu, ova djeca najčešće izražavaju anksioznost i ranjivija su u trenutnoj krizi.
Prisutnost anksioznosti kod djece
Anksioznost opisujemo kao neodređeni i neugodan osjećaj straha ili strepnje, tjeskoba koja djeluje na misli i doživljaj u tijelu.
Kod djece anksioznost može da se ispoljava na različite načine:
– kao želja da se kontrolišu drugi ljudi i događaji;
– kao problem sa spavanjem;
– izbjegavanje aktivnosti (školske, ali i vannastavne);
– kao prkos i druga izazovna ponašanja;
– visoka očekivanja (uključujući i školski uspjeh, treninzi, druge aktivnosti);
– bolovi u stomaku i glavobolje;
– poteškoće u koncentraciji i problemi sa pažnjom;
– razdražljivost;
– često plakanje i emocionalna nezrelost;
– previše planiranja;
– briga oko budućih događaja.
Za razliku od straha gdje je objekt ili izvor straha jasan, kod anksioznosti prijetnja koju dijete doživljava u situaciji sa pandemijom manje je jasna, produženog je trajanja i više utječe na cjelokupno psihičko stanje djeteta.
Neki znakovi anksioznosti su očekivani u takozvanim “prijelaznim” periodima, i onim situacijama koje predstavljaju novi zahtjev u prilagođavanju djeteta, kao što su polazak u vrtić, osnovnu školu, srednju školu, selidba i promjene u okolini.
Dijete može biti anksiozno, i u situacijama kao što su npr. ispitivanje u školi, susret sa nekom nepoznatom osobom, nova situacija, i tada govorimo o anksioznom stanju, tj. prolaznom doživljaju napetosti, nervoze i zabrinutosti koje je povezano s pobuđenošću autonomnog nervnog sistema.
Kako djetetu možemo pružiti podršku
Važno je isključiti mogući tjelesni uzrok ili neki tjelesni događaj koji dovodi do stresa, anksioznosti, nesigurnosti i uznemirenosti.
Situacija sa pandemijom može biti stvarni uzrok djetetovim emocionalnih reakcija i djetetu je potrebna zaštita što svakako traži i saradnju s onima koji u tome mogu pomoći kao što su stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja (psiholozi, psihoterapeuti) i stručni saradnici u školama).
Roditelji su modeli djeci u ponašanju, rješavanju problema i kako da se nose sa stresom i anksioznosti.
Roditelji uvijek razmislite o svojim reakcijama, posebno zbog činjenice da su neka djeca izrazito osjetljiva na emocionalne poruke. Ako ste ljuti pokušajte modifikovati svoj ton ili reakcije, jer neka djeca različite situacije doživljavaju preplavljujuće i puno teže nego što ste očekivali.
Ako stalno prikrivate svoje emocionalne reakcije koje su u nekoj situaciji očekivane, vaše dijete može postati anksioznije jer nema slobodu da se samo emocionalnije izrazi.
Važno je da promatrate svoje dijete i da procijenite šta su njegove mogućnosti nošenja sa stresom i anksioznosti, kao i da pokušate da postanete model zdravijeg načina nošenja s kriznom situacijom.
Važno je da se roditelji pred djecom ne pretvaraju da nikada nisu uznemireni i anksiozni, i neka dijete vidi kako se nosite s tim, i kako se osjećate kada to uspijete.
Opažajte što umiruje dijete i pomozite djetetu u samoumirivanju. Neka djeca to mogu riječima i razgovorom, druga kroz aktivnosti koje vole, treća kroz umirivanje, zagrljaj i utjehu.
Komunicirajte s djecom: razgovarajte o vijestima o koronavirusu na način primjeren dobi.
Roditelji obavezno održavajte neki oblik rutine koliko god je to moguće.
Rutina djeci smanjuje anksioznost i pomozite da uspostave rutinu, i kad ne idu u školu. Izbjegavajte intenzivniji pritisak na djecu sada, veći nego u njihovoj uobičajenoj svakodnevnici, jer su djeca kod kojih je prisutna anksioznost često perfekcionisti.
Važno je da kao roditelj/odrasla osoba budite model djeci, jer vaš način komunikacije i smirenost je najjasnija poruka djeci.
Literatura:
- Gregurek R, Braš M. Psihoterapija anksioznih poremećaja.. Medix 2007
- Gregurek R. Psihološka medicina. Zagreb: Medicinska Naklada: 2011.
- Moffitt TE, Caspi A, Harrington H, Milne BJ, Melchior M, Goldberg D, Poulton R. Generalized anxiety disorder and depression: childhood risk factors in a birth cohort followed to age 32. Psychol Med 2007.
- https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/neka-su-djeca-ranjivija-kakva-im-podrska-treba-u-vrijeme-zdravstvene-krize/
Slika: Bild von DarkmoonArt_de auf Pixabay
