U ranijem tekstu ( pogledaj ovdje ) objasnili smo šta je anksioznost, kako se manifestuje, koje su vrste anksioznosti, te o potrebi multidisciplinarnog pristupa tretmanu. Također, smo najavili i opis tri najintenzivnija straha koja se vremenom razviju kod anksiozne osobe.
Život anksiozne osobe
Anksiozne osobe mogu imati različite strahove, od specifičnih (strah od zatvorenog prostora, otvorenog prostora, lifta, zmije, psa, pauka, itd.) do nedefinisanih (osoba osjeća strepnju ali ne zna opisati zbog čega). Zajedničko im je stalna uzbuđenost, usmjeravanje pažnje na objekat straha i iščekivanje kada će se pojaviti, te kako se od njega zaštiti. Vremenom se snage odbrane kod anksiozne osobe smanjuju i dolazi do promjena u ponašanju. Dominira izbjegavanje objekta straha. Radijus kretanja se smanjuje na osobe, objekte i situacije koje anksiozna osoba doživljava sigurnim. To je obično vlastiti dom. Vlasiti dom vremenom postaje lična tvrđava/zamak u kojoj još jedino postoji kakva-takva sigurnost. Napadi anksioznosti, međutim, takvom samoizolacijom ne prestaju, možda se prorijede. Samopouzdanje je na vrlo niskom nivou. Poslovi koje je anksiozna osoba ranije radila sada su preteški i mogući uz prisustvo osoba kojima vjeruje. Nekada je to bračni partner, nekada roditelj, nekada neka bliska prijateljica/prijatelj. Kako se dalje komplikuje anksioznost?
Tri straha kod osoba sa anksioznim smetnjama
Anksiozna osoba je tokom razvoja anksioznosti radila sve što je znala kako bi je držala pod kontrolom. Mnogi samoinicijativno uzimaju lijekove, čitaju tekstove (obično na raznim forumima), puno razgovaraju sa povjerljivim osobama, itd. Kako anksioznost ne prestaje ili se pogoršava zaključuju da su ili ozbiljno bolesni, ili da lude ili da će umrijeti. Iz moje privatne prakse kod svake anksiozne osobe našao sam barem jedan od nabrojanih strahova. Posebno kod paničnih napada.
- Strah da su ozbiljno bolesni ima svoje uporište u tjelesnim simptomima anksioznosti: osjećaj peckanja po rukama, pritiska na prsima, znojenja po rukama, ispod pazuha, osjećaj knedle u grlu, suhoća usta i grla, glabovolje, itd. Ovi tjelesni simptomi su prisutni kod značajnog broja anksioznih osoba. Kada imaju lupanje srca mogu zaključiti da su blizu infarkta. Ponekad osjećaj gušenja pripisuju bolesti štitnjače. Glavobolje bolestima mozga.
- Strah da će poludjeti proizilazi iz kontinuirane brige i straha te različitih psiholoških simptoma: osjećaj bespomoći, beznađa, niskog samopouzdanja, slabog povjerenja u sebe i druge, crnih i katastrofičnih misli, itd. Kako se anksioznost ne smanjuje javlja se ideja da su psihološki bolesni i da će završiti u „ludnici“. Taj strah ih posebno preplavi. Zamišljaju sebe kako su došli na psihijatriju, kako ih vežu za krevet i slično. Posebno se komplikuje idejom da će tada svi vidjeti kako su bolesni i „ludi“.
- Strah od smrti je prisutan kod većine ljudi. U svojoj egzistencijalnoj psihoterapiji Irvin Jalom (Jalom, 2011) strahu od smrti daje značajno mjesto tokom tretmana. O tome je opširno pisao i u svojim knjigama a u djelu „Gledanje u sunce“ ističe da je tokom pisanja knjige dijelio svoje misli sa prijateljima i kolegama, ali bi ubrzo svi u razgovoru prešli na drugu temu. Udaljavali bi se od te teme. I moje iskustvo je takvo. Kod anksioznog poremećaja strah od smrti može postati snažan, a misao o smrti ljepljiva, te dodatno izazvati panične atake. Dakle, možemo imati bazičnu anksioznost i zbog straha dodatnu komplikaciju u vidu paničnih napada.
Intervencije
Kod ovako razvijenih stanja psihoedukacija je vrlo važna. Osobi koja se javila na tretman potrebno je objasniti fiziološki sistem reagovanja našeg tijela kada osjetimo da smo u opasnosti. Potrebno je objasniti osobi da neće zbog paničnih napada umrijeti. Također, objasniti da anksioznost nije isto što i „ludilo“ te da se od anksioznosti ne završava u „ludnici“. Rad sa strahom od smrti je poseban izazov. To bi trebali raditi oni psihoterapeuti ili pomagači koji su razriješili vlastiti strah od smrti ili ga doveli na razumnu mjeru. U slučaju da i sam pomagač ima strah od smrti neće moći pomoći anksioznoj osobi.
Ova tri straha su otporna na promjene vanjskih okolnosti i anksiozna osoba im se stalno vraća. U tretmanu ili u pomaganju potrebno je imati jako puno strpljenja i ponoviti činjenice koliko god je puta potrebno. Ta osoba je u strahu i riječi koje joj ponudimo trebaju vremena da bi ih mozak procesuirao i usvojio. Kada se riješe ovi strahovi onda se terapeut usmjerava na ono što je prethodilo, utvrđuje početak anksioznosti, traži događaje koji su mogli pokrenuti anksioznost, jača resurse, itd. Anksioznoj osobi je potrebno nenametljivo i nježno pomoći u odluci da potraži stručnu pomoć.
REFERENCE
Jalom D. Irvin (2011). Gledanje u sunce. Psihopolis institut: Novi Sad
