Pitanje kojim se godinama bave naučnici širom svijeta je otkrivanje izvora mladosti, sa kojeg bi se, sigurna sam, svi vrlo rado napili da imaju priliku. Zašto neki ljudi izgledaju puno starije nego što ustvari jesu i obrnuto? Možemo li načinom života usporiti svoj biološki sat i sami stvoriti svoj izvor?
Šta su telomere?
Svaka ćelija zdravog čovjeka sadrži 23 para hromozoma, koji su nosioci genetskog materijala, gena. Geni se sastoje od DNK, dvije spiralno uvijene vrpce izgrađene od tzv. nukleotida, označenih slovima A, T, C i G. Genska DNK daje uputstva za građenje našeg tijela, tako da od nje zavisi boja vaših očiju, kose, ritam srca, visina, oblik lica itd.
Međutim, na krajevima DNK svakog hromozoma nalaze se „kapice“ od ponovljenih nizova nukleotida, obloženih zaštitnim slojem specijalnih proteina, koje nazivamo telomere. DNK telomera je drugačija od genske DNK. Ne ulazi u sastav gena, nego se ponaša kao zaštitnik hromozoma za vrijeme diobe ćelija. Da bi naše tijelo moglo da funkcioniše, neprestano moraju da se dijele i obnavljaju ćelije imunog sistema, kostiju, crijeva, pluća, jetre, kože i kose, gušterače i ćelije kojima su obloženi srce i krvni sudovi. Cijenu toga plaćaju telomere svojim skraćivanjem i kada postanu prekratke, šalju signal za prestankom diobe ćelije, pri čemu takva ćelija postaje stara.
Posljedice starenja ćelija
Stara, istrošena ćelija, postaje izvor otpadnih materija koje mogu izazvati razne neurološke bolesti, te šalju lažnu uzbunu u vidu prozapaljenskih supstanci u razne dijelove tijela. U zavisnosti gdje stignu, efekti prozapaljenskih supstanci se ispoljavaju u vidu kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, oboljenja pluća, raka, katarakte, artritisa, promjena na kosi i koži itd.
Prirodno je da naše ćelije stare i to počinje još dok smo u majčinoj utrobi. Dužina telomera opada s godinama, najbrže u ranom djetinjstvu, a zatim postepeno.
Vrlo mali broj ljudi ima urođen biološki poremećaj telomera i njihovo starenje se odvija nesavladivom brzinom, tako da oni i pored volje da poprave svoje zdravstveno stanje, nemaju nikakvih šansi. Tu na red dolaze transplantacija i matične ćelije. Za razliku od njih, mi ostali imamo mogućnost da načinom života, svojim navikama i ponašanjem utičemo pozitivno na naše telomere, koje će nam višestruko dati zauzvrat. Cilj je da u toku života što duže živimo u zdravom razdoblju, da uživamo u vremenu koje nam godine nose, sposobni za samostalan život, društveno i fizički aktivni.
Imamo li rješenje?
Stara je izreka da je svako kovač svoje sreće. Naučnu potporu za to dala nam je naučnica, dobitnica Nobelove nagrade, Elizabeth Blackburn, otkrivši enzim telomerazu, koji obnavlja DNK koja se razgradi prilikom diobe ćelija, produžujući telomere. Ustanovila je da telomeraza može da uspori, spriječi ili čak neutrališe skraćivanje telomera. Ipak, naš organizam može da luči telomerazu samo do izvjesne tačke i vrlo štedljivo to radi. Sa starenjem nivo telomeraze u ćelijama opada i telomere se skraćuju. To ne treba da nas obeshrabri, jer više ne znači i bolje. Kada bismo imali previše telomeraze u pogrešnim ćelijama, došlo bi do nekontrolisanog rasta ćelija, što je osnovna odlika raka. Zato ne treba pokleknuti pred ponudom preparata sa vještačkom telomerazom, osim ako to nije dokazano obimnim i dugotrajnim kliničkim ispitivanjima, što zasad nije slučaj. Naučno je ustanovljeno da je u 80-90% malignih slučajeva raka telomeraza hiperaktivna. To otvara mogućnosta za nova istraživanja u liječenju raka, jer ako je telomeraza neophodna da bi rak bujao možda ga je moguće liječiti tako što će se obustaviti njeno lučenje samo u ćelijama raka.
Doprinos ličnom zdravlju
Zamislite svoje tijelo, um i život kao vašu ličnu laboratoriju. Priznaćete, tu ima mnogo prostora da se radi. Zašto ne bismo iskoristili naučna saznanja i uz malo truda poboljšali zdravlje svojih ćelija?
Odnos stresa i dužine telomera je dozno zavisan.
Kratkoročni, lako savladivi izazivači stresa nisu pogubni za naše telomere. Naprotiv, oni nam pomažu da postanemo jači, imamo više samopouzdanja i da se naučimo boriti sa njima. Ali velike doze hroničnog stresa uzimaju svoj danak. Bitno je naći snagu za izlaz iz takvih situacija ili pokušati poboljšati svoj status.
Važno je da ste svjesni svog mentalnog sklopa. To je prvi korak ako želite nešto da popravite u svom ponašanju. Vaše telomere slušaju vaše misli, ne vole kad ste neprijateljski raspoloženi, kad potiskujete svoje misli, kad ste u začaranom krugu, kad pesimistički razmišljate i bespotrebno se optrećujete i prije nego ste krenuli u neki poduhvat.
Anksioznost i depresija su takođe povezani sa skraćivanjem telomera. Pomoć stručnih osoba, terapije zasnovane na tehnici potpune svjesnosti, poput meditacije i joge uveliko pomažu. Dajte sebi priliku i ne odgađajte da probate nešto novo, jer samo tako ćete znati da li vam je od koristi.
Fizičku aktivnost treba da shvatite kao neophodnu, kao i vazduh koji dišete. To može biti svakodnevna šetnja, brzo hodanje, umjereni treninzi, ali ništa pretjerano. Sportisti koji pretjeruju sa treninzima i iscrpljuju se imaju razne fizičke teškoće te im prijeti opasnost od skraćivanja telomera.
Telomere vole i kada odmarate. Minimalno sedam sati sna, uz redovitost i ritam spavanja.
Njegujte zdrave porodične odnose. Vaša djeca uče i ponašaju se po ugledu na vas. Na dužinu njihovih telomera utičete još dok su bebe u utrobi. Zato je bitno da se budućim majkama posvećuje posebna pažnja, da vrijeme trudnoće bude kvalitetno u svakom smislu.
Uticaj hrane na lučenje telomeraze
Tri glavna neprijatelja naših ćelija i glavni krivci za skraćivanje telomera su zapaljenski procesi, neosjetljivost na inzulin i oksidacijski stres.
Zapaljenske procese ćete smanjiti ako redukujete unos rafinisanih šećera koji se nalaze u bijelom brašnu, bijeloj riži, tjestenini, zaslađenim bezalkoholnim pićima, slatkišima, pekarskim proizvodima i alkoholu. Radije se opredijelite za unos hrane koja ima prirodnu intenzivnu boju, poput bobičastog voća, crnog grožđa, brokule, kelja, paradajza, bogatih pigmentima koji djeluju antiinflamatorno i smanjuju oksidacijski stres. Svježa masna riba poput tune i lososa, sjeme lana i laneno ulje, bogati su omega-3 masnim kiselinama za koje je dokazano da djeluju antiinflamatorno.
Pored endogenih antioksidanasa koje sintetiše naše tijelo, potreban je i njihov vanjski unos, kako bismo obezbijedili adekvatnu zaštitu ćelijama. Svakodnevnom konzumacijom voća i povrća, sjemenki, orašastih plodova, cijelog zrna žitarica i zelenog čaja, daćemo našem tijelu dovoljno vitamina C i E, selena, polifenola i drugih antioksidantnih spojeva.
Nagle skokove šećera u krvi i mogućnost razvoja intolerancije na inzulin, izbjeći ćete ako ograničite unos slatkiša, gaziranih sokova, kolača i već pomenute rafinisane hrane. Umjesto toga okrenite se hrani bogatoj vlaknima poput proizvoda od brašna cijelog zrna, integralnoj riži, sjemenkama, mahunarkama, voću i povrću. Oni će vas dugo držati sitim i spriječiti unos nepotrebnih kalorija.
Da zaključimo…
Nauka nam je na raspolaganje dala činjenice kako možemo poboljšati zdravlje naših ćelija i usporiti njihovo starenje. Na nama je da odlučimo koliko nam je važno kvalitetno živjeti. Zašto ne bismo promijenili na bolje ono što možemo?
Napravite jedan opuštajući izlet u prirodu, nju ne smijemo zanemariti, a po povratku kući, razmislite vrijedi li prionuti na posao u sopstvenu laboratoriju.
Pitanje za kraj
Da li biste voljeli izmjeriti dužinu telomera u vašim ćelijama i kako biste postupili u odnosu na dobijeni rezultat? Pri donošenju odluke, imajte na umu da je njihova dužina varijabilna…
Izvor: https://www.nutrikod.com/
Literatura:
-
Elizabet Blekbern i Elisa Epel (2017) , Telomere, ključ dugovečnosti, Laguna, Beograd
