Djeca doživljavaju gubitak bliske osobe na način koji je različit od onog na koji to doživljavaju odrasli. Gubitak osobe kod djece često je povezan sa intezivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti.
Način na koji će djeca razumjeti gubitak zavisi o dobi djeteta, koliko je bilo blisko sa osobom koju je izgubilo, i od podrške koju dobija od odraslih osoba.
Djeca i adolescenti mogu doživjeti tugu zbog gubitka, kao odgovor na brojne situacije, uključujući gubitak voljene osobe, smrt kućnog ljubimca, razvoda roditelja, selidbe ili zbog gubitka nastalog zbog bolesti.
Dijete je uvijek svjesno da se nešto događa, možda je premalo da može jasno reći svoje osjećaje i možda se nalazi o okolini u kojoj se ne osjeća sigurnim da pokaže svoja osjećanja.
Djeca koja možda ne razumiju smrt reaguju kada tugu primjete kod roditelja. Starija djeca koja razumiju da je došlo do gubitka osobe i sami tuguju. Kod tugovanja potrebno je da prođe vrijeme koje je značajno za proces tugovanja. Roditelji trebaju podržati djecu kroz proces tugovanja kako bi im pomogli da nastave svoj život.
Tuga je bol koja se doživljava kada izgubimo nešto vrijedno, na primjer izgubimo voljenu osobu!
Načini kako djeca reaguju na gubitak u različitim periodima razvoja
Djeca od 1. do 3. godine nemaju razvijen jezik i rječnik za imenovanje osjećanja, i nemaju emocionalne i kognitivne sposobnosti da shvate gubitak. Smrt i gubitak za djecu u ovom razvojnom periodu ima isti efekat.
Djeca od 3. do 7. godine ne razumiju gubitak, ali mogu naslutiti šta doživljava osoba koja se brine o njima. Često starija djeca u ovom razvojnom periodu postavljaju pitanja (npr. ko je kriv za gubitak). Djeca u ovom periodu razvoja izražavaju emocije, doživljavaju smrt kao kaznu i pokazuju vezanost za (preostalog) roditelja ili drugu blisku odraslu osobu.
Reakcije djece na gubitak u predškolskom i školskom periodu razvoja
Djeca u predškolskom periodu razvoja imaju razvijeno konkretno mišljenje. Stvari vide tačno onako kako se čine, i važno je da im se o smrti govori jednostavnim, jasnim jezikom. Ne upotrebljavajte rečenice kao što su: “Otišla je spavati”!, ili “Otišao je na put”! Te se fraze neće razumjeti i mogu stvoriti strah od spavanja ili dugog putovanja. Umjesto toga, maloj djeci potrebno je reći da je njihova voljena osoba preminula i “to znači da je više nećemo moći vidjeti”. Budite spremni za malu djecu da i dalje pitaju gdje je pokojnik ili kada će se vratiti.
Djeca od 7. godine do adolescencije razumiju neizbježnost i konačnost smrti. U ovom periodu razvoja djeca pokazuju emocije, izražavaju jaku potrebu da zadrže kontakt sa umrlim. Kod djece se mogu pojaviti poteškoće u koncentraciji i prisjećanju, može doći do gubitka samopoštovanja, mogu biti zaokupljeni isparavnošću vlastitih postupaka. Često su kod djece koja su doživljela gubitak bliske osobe u ovom razvojnom periodu prisutni poremećaji spavanja i osjećaji gubitka kontrole u vlastitom životu.
Uvijek djetetu saopštite jednostavna i iskrena objašnjenja o tome što se dogodilo, a zatim ga pitajte šta razumije. Odvojite vrijeme da razjasnite nesporazume ili pogrešne interpretacije. Maloj će djeci trebati vaša podrška kako bi pronašle riječi kojima izražavaju svoje osjećaje i da pronađu naćine koji će pomoći da se osjećaju bolje. Obavezno djeci omogučite ponovljene prilike da razgovaraju o svojim osjećajima. U komunikaciji sa djecom važnije je slušati djecu nego da izgovarati savršene riječi.
Savjeti za roditelje djece koja tuguju
-Podsjetite svoje dijete da neće svi koji se razbole umrijeti;
-Dajte mu do znanja koliko se ljudi u životu brine za njega;
-Budite podrška djeci da smanje tjeskobu, i možda djeca zbog tuge, koju osjećaju, neće željeti da razgovaraju ili razmišljaju o pokojniku;
-Pazite na sebe i pobrinite se da imate podršku;
-Vaše vas dijete detaljno posmatra. Kad vidi da ste dobro, djetetu postaje prijatnije. Ovo je još jedna okolnost u kojoj se roditelji brinu o svojoj djeci brinući se o sebi.
Kako pomoći djeci/učenicima koji tuguju
Posebno stresno i traumatsko iskustvo za djecu predstavlja smrt nastavnika/učitelja. Odrasle osobe koje žele pomoći učenicima mogu osjetiti snažnu bespomoćnost u ovakvoj situaciji.
Sve što pomaže djetetu koje tuguje može pomoći djeci koja tuguju u cijelom razredu. Važno je prepoznati reakcije djece na gubitak i pomoći svakom djetetu/učeniku.
Kada je prisutan smrtni slućaj u razredu/grupi potrebno je provesti postupak psihološke integracije traume. Preporučljivo je da sa djecom provode stručnjaci za mentalno zdravlje psihološke krizne intervencije, s ciljem normalizacije reakcija. Važno je provesti i grupni razgovor sa roditeljima i nastavnicima kako bi i oni mogli izraziti svoje reakcije, ali i da dobiju potrebne informacije o uobičajenim reakcijama učenika na gubitak bliske osobe, i kako mogu pomoći učenicima koji tuguju..
Pored razgovora stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja (psihologa) sa roditeljima i nastavnicima, potrebno je da se pripreme i pisani materijali, koji će služiti kao podsjetnik, i potrebno je da sadrže:
– opise uobičajenih reakcija djece/učenika različite dobi;
– sugestije za postupke, komunikaciju i podršku djeci/učenicima;– važne brojeve savjetovališta, osoba stručnjaka kojima se roditelji i nastavnici mogu obratiti u slučaju potrebe za dodatnom pomoći.
Djeci je potrebna podrška i polako odgovarajte na postavljena pitanja. Važno je da razumijete da će neka djeca postavljati pitanja, a neka neće, i odgovarajte odmah na postavljena pitanja. Ako se odjednom daje previše informacija, djeca se mogu zabrinuti ili zbuniti. Neka se dječja pitanja pojave nekoliko puta ili nekoliko sedmica dok pokušavaju shvatiti šta se dogodilo.
Literatura:
-https://www.woodcockpsychology.com.au/grief-coping-with-death-child/
-https://www.psychologytoday.com/us/blog/understanding-grief/201701/talking-children-about-death
-https://www.healthychildren.org/English/healthy-living/emotional-wellness/Building-Resilience/Pages/How-Children-Understand-Death
-Wolfelt, A.D. (2001.). Healing Your Grieving Heart – For Kids. Companion Press
-Wolfelt, A.D. (2001.). Healing A Teens Grieving Heart. Companion Press
