Šećer je sastavni dio većine industrijskih konzumnih prerađevina i svakodnevne prehrane. Prisutan je u više od 70% prehrambenih proizvoda u supermarketima. Ovo ostavlja dojam da bi njegov konzum trebao biti nešto sasvim normalno i bezopasno pa recimo čak i neizbježno u današnje vrijeme. Da li ste znali da je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), prepoznavši štetne posljedice konzumiranja šećera, već korigovala preporuke njegovog dnevnog unosa. Također i mnogobrojne naučne publikacije ukazuju na njegovu štetnost i potencijalne adiktivne efekte.
Zašto je i pored činjenica o štetnosti po zdravlje njegova upotreba tako široka i bez limita? Razlog je jednostavan. Glas onih koji zarađuju od prodaje šećera je mnogo jači od glasa onih koji upozoravaju na njegovu štetnost po zdravlje. Želja za ekonomskim blagostanjem i moći je nažalost često u istoriji čovječanstva nadvladala ljudskost i išla na uštrb ljudskog zdravlja i ljudskih života. U nastavku kratki osvrt na „životnu priču“ šećera koja potkrepljuje ovu tvrdnju.
Nehumana istorija šećera
Šećer spada među prve industrijske proizvode sa globalnom distribucijom. Prve poznate metode dobijanja šećera iz šećerne trske razvili Perzijci na prelazu u 7. vijek. U 9. vijeku su šećernu trsku Arapi donijeli na Siciliju, Maltu i Španiju gdje se nastavilo njeno kultiviranje. U Srednju i Sjevernu Evropu su šećer donosili krstaši, a u veoma kratkom roku je postao kraljevska omiljena poslastica.
Počeci biznisa sa šećerom – kada se ljudski životi mjere kilogramima šećera
Kolumbo je već pri svom drugom putovanju na američki kontinent ponio šećernu trsku, računajući očigledno sa tamošnjim povoljnim uslovima kultivacije, što se pokazalo kao tačna pretpostavka. Od tog momenta se počeo rađati biznis sa šećerom. Potražnja za šećerom u Evropi je brzo rasla a time i stimulus za razvoj ove grane privrede. Apetiti Evropljana su brzo rasli da su već od 1503. godine robovi voženi u Latinsku Ameriku kao radna snaga za kultivaciju šećerne trske.
Slično tome i u današnje vrijeme imamo jedan dio svijeta (uključujući i Evropu) ogrezao u prejedanju i siromašne dijelove svijeta koji ispaštaju u korist visokog standarda života populacije u „razvijenom svijetu“.
U periodu između 1600. i 1700. godine pod vodstvom Velike Britanije razvio se tzv. transatlantski trgovinski trougao. O čemu se radi? Iz Latinske Amerike su u Evropu transportovani šećer, duhan i zlato, koji su u Evropi prodavani po visokim cijenama. Na iste brodove su u Evropi tovareni oružje, špirit i pamuk, te voženi na zapadnoafričku obalu gdje su bivali razmjenjivani za ljudske živote, robove. Ovi robovi su u nastavku bivali transportovani u Latinsku Ameriku čime se čarobni ekonomski trugao zatvarao.
Trgovcima je posao sa robljem bio veoma isplativ i pored činjenice da jedan dobar broj robova nije uspijevao preživjeti put preko Atlantskog okeana. Oni koji bi preživjeli put su radili i po 18 sati dnevno, a zbog loših životnih uvjeta i manjka zdravstvene skrbi su mnogi umirali već prvih mjeseci boravka na novom kontinentu. Zašto nisu imali zdravstvenu skrb i liječničku pomoć? Opet čista računica. Vlasnicima plantaža se više isplatilo pustiti roba da umre i kupiti novog nego postojećem obezbijediti zdravstvenu skrb.
Zahvaljujući niskoj cijeni života robova cijena šećera je pala a “sretni” Evropljani su mogli sve češće uživati u slatkoći šećera a sve manje u zdravom medu.
Rastu tržišta šećera je znatno doprinijeo povećan uvoz kafe, čajeva, kakaoa kao i izumijevanje kandiranih proizvoda, marcipana, limunade, likera pralina, sladoleda itd. Tržište šećerom je počelo dostizati enormne razmjere.
Početak industrijske proizvodnje šećera – nekom rat nekom brat
- godine je naučnik Andreas Sigismund Marggraf ustanovio da repa sadrži istu vrstu šećera kao i šećerna trska ali u manjoj koncentraciji, a njegov učenik Franz Carl Achard iz Runkelršbe je ukrštanjem uspio napraviti šećernu repu.
- godine je u Njemačkoj (unterschlesische Cunern), zahvaljujući ovoj dvojici naučnika, napravljena prva fabrika šećera koja je kao sirovinu imala šećernu repu. Upravo nekako u to vrijeme (1806. godine) Napoleon blokira engleske trgovačke puteve i daje nalog za izgradnju fabrika šećera iz šećerne repe. Tako je nastala evropska industrija šećera koja se održala do današnjeg vremena.
Destruktivna “ljubavna veza” između ratova i ekonomije se očigledno održavala tokom cijele istorije čovječanstva pa sve do našeg vremena. Želja za bogatstvom i moći je uglavnom nadvladavala humanost. Zašto bismo očekivali da su stvari u današnje vrijeme drukčije, da neko na “višim regionalnim i svjetskim” nivoima stavlja u prvi plan dobrostanje čovjeka i naše planete i pazi da bude dopušteno samo ono što je u cilju opšteg dobra? Da je to tako cigarete, alkohol i druge štetne stvari odavno ne bi bili u prodaji, udisali bismo i dalje čist vazduh umjesto smoga, pili bismo čistu vodu itd.
Prvi pokušaji da se ukaže na štetnost šećera
Pojedinci koji idu ispred svog vremena i prepoznaju pogrešne puteve kojima društvo hodi, često bivaju “neutralisani” i zaboravljeni. Primjera radi, krajem 50-tih godina je britanski naučnik nutricionista John Yudkin ukazivao na štetnost šećera koji može prouzrokovati oboljenja kardiovaskularnog sistema poput srčanog i moždanog infarkta.
Kada je počeo javno ukazivati na svoja saznanja te 1972. izdao knjigu pod nazivom „Čisto, bijelo, smrtonosno“ našao se na udaru proizvođača šećera. Isti su osnovali institut za istraživanje šećera kao odgovor na njegova istraživanja i objavljenu knjigu. Naučnici koji su radili u saradnji sa ovim institutom su u uspjeli omalovažiti njegova istraživanja i u javnost proturiti informacije koje su relativizirale štetna dejstva šećera. Sam Yudkin je bio marginaliziran i isključen iz većih naučnih zbivanja na polju prehrambene industrije čime je praktično i njegova naučna karijera uništena. Ovaj slijed događaja je utišao i ostale naučnike, Yudkinove istomišljenike. Yudkin je umro 1995. godine bez ikakvog priznanja za doprinos nauci.
Za promjene je potreban visok nivo kolektivne svijesti. Svijest pojedinca se očigledno nikada nije mogla suprostaviti negativnim trendovima.
Zakoni bi u normalnom slučaju trebali regulisati tržište, podržavati ono što je zdravo a potiskivati ono što je nezdravo. Ovo u razvijenim zemljama fukcioniše djelimično a u nerazvijenim skoro nikako. Istorija nas uči da je ekonomski razvoj rijetko usklađen sa humanim ciljevima. „Životna priča“ šećera sama po sebi dovoljno govori o tome šta je čovjek sve sposoban uraditi da bi ostvario ekonomsku dobit i moć.
Šta je zapravo šećer?
Ako naučnika pitate šta je šećer, vjerovatno će vam postaviti protupitanje u stilu: „Na koju vrstu šećera mislite – glukoza (grožđani šećer), fruktozu (voćni šećer) ili laktozu (mliječni šećer)?“ Osim ovih postoje još škrob (možemo ga naći npr. u krompiru) i saharoza (industrijski šećer).
Zajedničko svim šećerima je da pripadaju ugljenim hidratima i da su im glavni gradivni elementi karbon, vodonik i oksigen. Molekularna struktura im nije ista.
Glukoza i fruktoza su najjednostavniji šećeri i spadaju u grupu monosaharida. Povezivanjem 2 monosaharida nastaje disaharid. Povezivanjem glukoze i fruktoze 1:1 nastaje disaharid saharoza (industrijski šećer).
Za ishranu su bitni također i polisaharidi poput škroba. Oni se sastoje iz dugih lanaca molekula šećera i za razliku od mono- i disaharada nisu uopšte slatki.
U nastavku teksta se radi prvenstveno o industrijskom šećeru „saharozi“.
Upotreba šećera
Šećer se uspješno koristi za konzerviranje hrane ali i u medicinske svrhe za dezinfekciju rana. Ima izraženo dejstvo na metaboličke procese. Svima nam je poznato da šećer veoma brzo dospijeva u krv i da jedna čokoladica, grožđani šećer ili osvježavajući napitak dobro dođe nakon tjelesnog ili moždanog napora. Iako se radi o kratkoročnom efektu, osjećamo se momentalno bolje, jače, s boljom koncentracijom, nervoza opada …. .
U industrije se šećer najvećim djelom koristi kao zaslađivač ili pojačivač ukusa.
Bez dodatka šećera bi vam malo koje piće, čokolada, keks itd. bili ukusni. Ali taj užitak ima i svoju cijenu, a ona je mnogo skuplja od trenutnog užitka koji nam pruža šećer.
Šta se dešava sa šećerom u tijelu?
Već u toku jela počinje višeetapni proces varenja u tijelu. Pri tome šećeri prisutni u lancima ugljenih hidrata bivaju razloženi na manje sastavne dijelove, sve dok ne ostanu samo glukoza ili fruktoza. Glukoza i fruktoza dospijevaju iz crijeva direktno u krvotok. Apsorpcijom glukoze u krv raste tzv. šećer u krvi. Kao odgovor tijelo luči hormon inzulin koji transportuje glukozu do različitih ćelija u tijelu.
Za razliku od glukoze fruktoza ne inducira ispuštanje inzulina i shodno tome ne utiče značajno na osjećaj sitosti jer inzulin spada u hormone sitosti. Pretjerana konzumacija fruktoze doprinosi nastanku metaboličkog sindroma i masne jetre (steatohepatitisa). Uzrok je da se razgrađuje u jetri. Ako previše fruktoze dođe u tijelo višak se nakuplja u jetri i pretvara u masnoće.
Koliki su dnevna potreba i preporučeni unos šećera?
Mnogo diskusija se vodi na temu zdravih i štetnih namirnica. Šta je uopšte zdravo a šta štetno? Na šta treba obratiti pažnju pri kupovini i konzumiranju prehrambenih namirnica?
Previše masnoća je štetno, previše soli također, kafa je stavljena pod sumnju kao kancerogena namirnica, pa je također treba umjereno uživati. Umjeren konzum je također bitan i u slučaju šećera.
Davno izrečena mudrost “doza čini otrov” će čini se važiti dok je svijeta i vijeka.
No, postavlja se pitanje da li nam je industrijski šećer uopšte potreban?
Po pitanju šećera bitno je napomenuti da za preživljavanje tijelu nije potreban slobodni šećer kao što je saharoza ili šećeri koji se nalaze u industrijski prerađenim namirnicama.
Naši preci nisu imali na raspolaganju šećer a ipak su energetski funkcionisali besprijekorno i radili su teže poslove nego čovjek današnjice koji uglavnom grije stolicu na poslu, kod kuće ili nekom lokalu.
Uprkos ovoj činjenici konzumiramo previše industrijskog šećera, u Njemačkoj otprilike nekih 30 kg godišnje po osobi. Za očekivati je da je obim konzumacije šećera u našoj regiji još veći.
Unos šećera koji se nalazi u voću i povrću očigledno još uvijek nije potrebno ograničavati. Međutim ako se nastavi trend ukrštanja i genetskih manipulacija u cilju kultivacije plodova sa što većom koncentracijom šećera moguće je da ćemo u dogledno vrijeme i na voću imati istaknute tabele sa kalorijskim vrijednostima.
Da li ste nekada probali divlje voće? Ako jeste primjetili ste da nije tako slatko kao kultivirano. Da li ste se zapitali da li je baš ta količina šećera ona koju je priroda programirala za potrebe našeg organizma?
Koju količinu šećera organizam može podnijeti?
Negativan učinak prekomjerne konzumacije šećera na opšte zdravlje je neosporan. Maksimalna preporučena dnevna količina šećera od strane WHO je 5 % ukupnog dnevnog unosa kalorija (u prosjeku nekih 25 grama). Količinu od 25 grama unesemo već ako popijemo jednu limenku kole od 250 ml. Ako isti dan popijemo još jednu kafu, pojedemo keks, malo čokolade, hljeb ili neki od konzerviranih proizvoda već smo ušli u sivu zonu.
Dakle radi se o količinama koje su u odnosu na realan svakodnevni unos šećera veoma male. Uzmite u obzir da su kod nekih drugih renomiranih institucija granice postavljene još strožije.
Nažalost se mnogi ljudi ne drže ovog savjeta. Prosječan stanovnik Njemačke unosi čak 20% kompletnog unosa kalorija putem šećera. Moglo bi se poći od toga da je na našem podneblju ova statistika još mnogo lošija obzirom da se mnogo manje radi na osvješćavanju ljudi po pitanju ishrane nego u Njemačkoj.
Zašto se većina ne drži oficijelnih preporuka?
Preporučenu dnevnu količinu šećera je očigledno veoma teško ispoštovati a neki od razloga su sljedeći:
- Šećer se nalazi u skoro svim industrijski prerađenim namirnicama. Ko još preračunava vrijednosti i količine šećera i ukupnih kalorija svih proizvoda koje konzumira? Za ovo je potrebno i vrijeme i znanje. Vremena se ima sve manje a većina si ne može priuštiti usluge nutricionista koji bi im radili specijalne dijete. Vraćanje kućnom, tradicionalnom spremanju hrane je zasigurno dobra alternativa u ovom pogledu.
- Njegova štetnost se nerijetko relativizira u medijima što dovodi do opuštanja i nekontrolisane prodaje i konzuma.
- Kampanje za osvješćivanje po pitanju štetnih efekata šećera su veoma slabe na društvenom nivou.
- Pogrešni ili nejasni navodi ili deklaracije proizvoda koji korisnike navode na pogrešan put
- Šećer pokazuje neke adiktivne osobine. Pogledaj u nastavku da li i kako šećer čini ovisnim.
Da li šećer čini ovisnim?
Potencijalno adiktivni efekat šećera se suprotstavlja pravilu o umjerenom konzumiranju šećera. Njegov adiktivni potencijal, iako je mnogo blaže izražen nego kao kod droga, nas ipak stavlja u stanje pri kojem zaboravljamo ili omalovažavamo njegov štetni efekat, te veoma teško kontrolišemo količinu njegovog unosa. Umanjiti konzum nečega čiji efekat na tijelo je takav da stalno zahtijeva više i više je u mnogim slučajevima nerealan.
Slatko u kombinaciji sa masnoćama aktivira centar za nagradu u mozgu. Dobra porcija čokolade ili nutele odašilje signale na koje mozak reaguje ispuštanjem dopamina poznatog kao hormon sreće. Kod osoba koje često posežu za ovakvim proizvodima vremenom se uspostavlja jedna vrsta „efekta navike“ pri kojem ista količina slatka i masnoće pri svakom narednom konzumiranju prouzrokuje slabiji efekat nego prethodni put te dopamin biva u manjoj količini producirán. POSLJEDICA: svaki puta je potrebno više nutele, čokolade, donuts-a da bi se postigao isti efekat kao ranije. Radi se o jednom efektu sličnom onom koji prouzrokuju droge.
U intervjuu za njemački magazin „Spiegel“ njemački neurohirurg i psihijatar, Iris Zachenhofer, kaže da kombinacija šećera i masnoća imaju adiktivni efekat sličan onom od alkohola ili heroina. „Postoje studije u kojima su miševima koji su već ranije dobijali kokain i heroin ponuđeni Oreo-Keksi uporedo sa heroinom i kokainom. Životinje su se odlučile za slatkiše. Svaki čovjek zna šta je zdravo a šta nezdravo jelo. I pored toga je veoma teško kontrolisati konzum hrane, naročito one hiperpalatibilne, sa visokom koncentracijom šećera i masnoća jer ova kombinacija ima slično dejstvo kao droge“ – kaže još gospođa Yachenhofer.
Svaki čovjek zna šta je zdravo a šta nezdravo jelo. I pored toga je veoma teško kontrolisati konzum hrane, naročito one hiperpalatibilne, sa visokom koncentracijom šećera i masnoća jer ova kombinacija ima slično dejstvo kao droge
S druge strane glasovi kritičara kažu da se na osnovu postojećih studija šećer ne smije stavljati na razinu droga koje imaju mnogo jači uticaj na centar za nagrade i da se uticaji šećera na nervni sistem ne uklapaju potpuno u oficijelnu definiciju koja svrstava neku supstancu u „droge“ i time je karakteriše kao supstancu koja čini ovisnim.
Jedno je u svakom slučaju jasno, uticaj šećera na povećanje tjelesne težine i nastanak raznih oboljenja je očigledan, a njegov konzum je vrlo teško kontrolisati kako na individualnom tako i na društvenom nivou.
Koji proizvodi sadrže najviše šećera?
Već desetljećima nas industrija hrane navikava na slatko. Skoro da u prodavnicama ne postoji proizvod koji ne sadrži šećer. Naći ćemo ga u mesnim proizvodima, u hljebu, jogurtu i drugim mliječnim proizvodima, ukratko u skoro svim gotovim proizvodima.
Najveća količina šećera se konzumira putem osvježavajućih pića, iako u njima procentualno nije zastupljen u količini kao u nekim namazima, čokoladama i sličnim slatkišima. Svima je jasno da je lakše popiti litar soka nego pojesti kilogram čokolade. Ko još nije primjetio kako je lako u toplim ljetnjim danima popiti pola litra hladne cole ili nekog drugog napitka? Mnogi ne staju ni kod dnevnog konzuma od 2 litra.
Upravo iz ovog razloga je u nekim zemljama uveden dodatni porez na prezaslađene napitke kao što su energetski napici, Cola, Fanta i dr.. Tu su naravno i pića koja se prodaju kao voćni napici sa prelijepim slikama jabuke, narandže ili neke druge voćke. Ostavljaju utisak zdravog pića, ali su često predozirani šećerom. Čak i ako imaju “normalan” sadržaj šećera problem kod mnogih voćnih napitaka je da su filtrirani, čime su iz sadržaja odstranjena vlakna koja regulišu apsorpciju šećera u organizmu. Zato nemojte misliti da ako ste popili filtrirani sok od jabuke da ste pomogli svom organizmu. Ovi sokovi osim što su filtrirani i prezasićeni šećerom također su i pasterizovani čime se dobrim dijelom, ako ne i potpuno, neutraliziraju vitamini koji se eventualno nalaze u ovim sokovima.
U američkim studijama su u hiperpalatibilne proizvode svrstani mliječna čokolada, sladoled, idustrijska pizza, chips, pomfrit, cheesburger, keksi, muffins ili kolači.
Kako šećer djeluje na naš organizam i zdravlje?
Generalno se moze reći kao i kod alkohola “U njemu ima neke koristi ali je šteta znatno veća”. Šećer je potreban našem organizmu za obavljanje svakodnevnih funkcija. Šećer koji unosimo u organizam u vidu voća, povrća, žitarica i sl. je veoma bitan za naš organizam. Nasuprot tome industrijski šećer doprinosi nastanku pospanosti, umora, depresije, naduvavanja, kožnih bolesti, glivičnih oboljenja, disbalansa crijevne flore, manjka koncentracije i stanja bolesti.
Karijes
Kao što je već svakom djetetu odavno poznato, šećer daje potporu za nastanak karijesa, te se zato poslije jela peru zubići. No njegovi efekti na zdravlje sežu mnogo dalje.
Upalni procesi
Šećer i izolirani ugljeni hidrati čim dospiju u krv izazivaju lučenje velikih količina inzulina. Šećer dospijeva u krv već nekoliko minuta nakon konzumacije. Inzulin je hormon proizvoden u pankreasu čija glavna uloga je distribucija šećera iz krvi u tjelesne ćelije i organe koje ga koriste za dobijanje energije. Inzulin između ostalog ima efekat koji pospješuje upale te može učestvovati u nastanku hroničnih oboljenja. Ukoliko se šećer redovno i prekomjerno konzumira dolazi do hronično povećanog nivoa inzulina.
Pamćenje i šećer
S druge strane hiperinzulinemija (manjak inzulina u krvi) dovodi do manjka inzulina u mozgu. Manjak inzulina se čak dovodi u vezu sa Alchajmerovom bolesti.
Insulin također aktivira proizvodnju supstance iz koje se u daljnjem slijedu u mozgu stvara serotonin. Serotonin je poznat i pod nazivom hormon sreće, jer doprinosi osjećaju opuštenosti i euforije. Česta je pojava permanentnog manjka serotonina kod ljudi koji pate od depresija i strahova. Kakao sadrži serotoninu sličnu supstancu koja izaziva osjećaj zaljubljenosti. Iz tog razloga popularnost čokolade u kombinaciji sa šećerom.
Trigliceridi, holesterol, krvni sudovi
Industrijski šećer se sastoji od jednostavnih ugljenih hidrata koji preko crijevne sluzokože veoma lako dospijevaju u krv, gdje veoma brzo i sa velikim intenzitetom povećavaju nivo šećera u krvi. To znači više posla za pankreas, koji kao odgovor mora pojačati sekreciju inzulina. Osim toga se nakon slatkih obroka povećava i nivo triglicerida u krvi, a uporedo pada nivo tzv. dobrog holesterola. Ovakve metaboličke promjene štete srcu i krvnim sudovima.
Povećanje tjelesne težine i povezana oboljenja
Velik problem je i konvertiranje viška šećera u masno tkivo koje se odvija u jetri. Ko konzumira puno šećera, ima dobre izglede za povećanje tjelesne težine. Najnovije statistike pokazuju da trenutno na svijetu postoji više ljudi sa prekomjernom težinom nego onih sa premalom težinom, a dovodi se u direktnu vez usa prekomjernim konzumom šećera. Globalno gledajući prekomjerna debljina važi za jedan od najvećih zdravstvenih problema, prije svega jer utiče na nastanak dijabetesa i oboljenja krvnožilnog sustava kao što je visok krvni pritisak, moždani i srčani udar. Isto tako prekomjeran konzum šećera pospješuje nastanak nekih vrsta tumora poput tumora dojke. Ljudi sa prekomjernom težinom imaju veliko opterećenje na zglobovima i teže se kreću a kretanje je jedna od osnova održavanja zdravlja. Iako je Body Mass Index (BMI) samo uslovno mjerilo za zdrav srazmjer masnoća i mišića, ipak studije pokazuju da ljudi sa velikim BMI indeksom, između 30 i 35, umiru u prosjeku 2-4 godine ranije negó mršavije osobe. Od BMI vrijednosti iznad 40 život može biti skraćen i do 10 godina.
Dakle previše šećera utiče negativno direktno na metaboličke procese, krvne sudove, crijevnu floru i zube, ali i indirektno putem povećanja tjelesne težine što omogućava nastanak niza drugih oboljenja.
Uticaj šećera na crijevnu floru
U stručnom žurnalu Scientific Reports iz 2019. godine objavljeno je da su miševi mnogo podložniji upalama crijeva ako bi samo 2 dana jedan za drugim jeli hranu bogatu šećerom. Koliko se ovi rezultati daju prenijeti na ljude nije još poznato, ali ukoliko bi to bio slučaj i sa ljudima značilo bi da bi se čak i u vrijeme blagdana (Božića, Bajrama …) kada se uobičava jesti slatko u većim količinama, trebalo dobro pripaziti na količinu slatkiša koje unosimo u organizam.
Karen Madsen stručnjak iz oblasti nutricionizma i naučnica specijalizovana za upalna oboljenja crijeva, objašnjava rezultate ove studije kao potvrdu onoga što njeni pacijenti često saopštavaju, a to je da već neznatne promjene u ishrani dovode do pojačanja intenziteta simptoma. Sve govori u prilog štetnom dejstvu šećera na crijevnu floru i njegov uticaj na disbalans mikroorganizama zastupljenih u crijevnoj flori. Ovo može dovesti sindroma poznatog pod nazivom „propusna crijeva“ ili tzv. Leaky-Gut-Syndrom, do upalnih procesa i neuravnoteženog imonološkog sustava.
Neurodegenerativna oboljenja
Crijeva oštećena nepravilnom ishranom osim upale crijeva mogu biti uzrokom niza drugih oboljenja, pa se dovode u vezu između ostalog i sa neurodegenerativnim oboljenjima poput alzhajmerove i parkinsonove bolesti.
Vlakna iz hrane ublažavaju štetne efekte šećera
Za mnoge je promjena načina ishrane mukotrpan poduhvat. Čak i onda kada se objasni da bi promjena prehrambenih navika mogla riješiti neki zdravstveni problem nerijetko se dešava da se ne radi na promjeni navika zbog kratkoročnih užitaka u omiljenim jelima.
Iz tog razloga je veoma interesantan podatak da prehrambena vlakna i kratkolančane masne kiseline ublažuju štetne efekte šećera, jer bi se mogla iskoristiti za ublažavanje oboljenja crijeva i pored suboptimalne ishrane bogate šećerom. Vlakna osim toga regulišu apsorpciju šećera u crijevima. Dakle štetna dejstva šećera dobijaju još više na intenzitetu ukoliko ishrana manjka vlaknima.
Glukoza koju dobijamo iz voća ne ide nikada sama u tijelo nego u pratnji vlakana, vitamina, minerala itd. koji joj ne dozvoljavaju da naglo uđe u krv.
U studiji Karen Madsen je kod miševa hranjenih sa većim količinama šećera došlo do pogoršanja Imunološkog sustava kao i oštećenja crijeva. Interesantno je da su simptomi bili popravljeni već u kratkom roku nakon prestanka hranjenja sa šećerom i dodatkom kratkolančanih masnih kiselina. Ove masne kiseline u normalnom slučaju proizvodi crijevna flora kojoj se kroz ishranu stavlja dovoljno vlakana na raspolaganje. One služe ćelijama crijevne sluzokože kao izvor energije i pomažu pri regeneraciji crijeva.
Alternativna sladila (zamjena za šećer)
Med, sirup od agave, sirup od hurmi, javora ili šećerne repe, stevia, šećer od breze (ksilitol), taumatin su neki od najpoznatijih alternativnih prirodnih sladila. Svi navedeni osim stevije, ksilitola i taumatina imaju sličnu energetsku vrijednost kao šećer, ali niži glikemijski indeks, a preporučljiviji su u svakom slučaju od industrijskog šećera jer pored glukoze i fruktoze sadrže također i vitamine, aminokiseline i antioksidancije. Umjeren konzum je pravilo koje i ovdje važi.
Kako zakonskim mjerama i osvješćivanjem regulisati konzumaciju šećera na globalnom planu ?
Porezi na zaslađena pića
U nekim zemljama su porezi na zasla+ene namirnice već uvedeni ili se diskutuje o njihovom uvođenju. Istina, ne na sve namirnice nego samo osvježavajuća pića. Zašto baš ova vrsta proizvoda? Objašnjenje je logično – putem napitaka se šećer puno lakše, brže i u većim količinama unosi u organizam nego putem čvrste hrane. Različite studije su već pokazale da pri istoj količini šećera pića mnogo manje zasite nego bomboni ili neki drugi slatkiši. Primjera radi Amerikanci najveći dio dnevnih kalorija unose putem napitaka. U ostalim zemljama je situacija vjerovatno slična obzirom na količine koje se svakodnevno prodaju.
Deklarisanje količine šećera na proizvodima
75% prehrambenih industrijskih proizvoda u SAD-u sadrže šećere. Slična situacija je i u Evropi. Šećer se skriva kako u slatkišima i osvježavajućim napicima tako i u osnovnim životnim namirnicama poput hljeba, voćnih jogurta, muslija i sl.
Od 2016. godine je u većini evropskih zemalja obavezno na deklaraciju gotovih proizvoda stavljati količinu šećera koju proizvod sadrži. Problem ovih deklaracija je da ne razlikuju prirodni od dodanog šećera. Upravo ova razlika je kod nekih proizvoda veoma bitna. Ako se radi recimo o nefiltriranom soku koji sadrži vlakna, prirodni šećer koji se nalazi u njemu ne bi trebao biti problematičan koliko dodani šećer.
Već duže vremena se govori o sistemu obilježavanja šećera, soli i masti u proizvodima u bojama semafora (zelena, žuta i crvena) po kojem bi kupci lakše mogli prepoznati o kojoj količini šećera, soli ili masti se radi, bez napornog računanja ili pregledanja tabela koje su bez lupe često veoma slabo vidljive. Da bi se ovaj sistem mogao sprovesti u djelo morao bi se uvesti princip računanja vrijednosti koji bi važio za sve i kojeg bi se svi pridržavali.
Problemi kod deklaracije proizvoda
Kod mnogih pića se nastoji putem pakovanja ili dodatnih reklama ostaviti utisak „zdravih” ili u najmanju ruku bezopasnih proizvoda. Međutim, da li je to stvarno tako. Pogledajte na svakom napitku sadržaj šećera koji je predstavljen u gramima po 100 ml. Ako napitak od 250 ml sadrži 10g šećera na 100 ml to znači da sadrži 25 g u cijelom pakovanju. 20 g šećera odgovara količini od nekih 8 kocki šećera. Uzmimo u obzir da mnogi piju ½ do 2 litra ovakvih napitaka dnevno, prevedeno u kocke šećera 16 – 64 komada. Strašno!
Ako se već dugo vremena zna za štetni učinak šećera zašto se čeka tako dugo da se preduzmu potrebne mjere po pitanju osvješćavanja? SAVJET: Ne čekajte da neko mijenja zakone u vašu korist. UZMITE SVOJ ŽIVOT I ZDRAVLJE U VLASTITE RUKE.
